I dok je neki u startu odbace kao okrutnu, drugi se kunu u genijalnost te metode, koja uči bebe da se same umire i to tako da njihovi plačni pozivi za roditeljima ostanu neodgovoreni.
No, je li metoda 'pusti da plače' zaista uči dijete da bude neovisno iili je to put koji olakšava samo roditeljima?
Darcia Narvaez, izvanredna profesorica psihologije i ravnateljica Odsjeka za etičko obrazovanje Sveučilišta Notre Dame u članku objavljenom u listu Psychology Today tvrdi da je istraživanje pokazalo kako bi ta metoda dugoročno mogla biti opasna za dijete.
Naša tijela pod stresom ispuštaju hormon kortizol, koji može oštetiti ili čak i uništiti dječji mozak koji se još razvija, tvrde istraživači sa Sveučilišta Yale i Medicinske škole Harvard.
To može dovesti do većeg rizika od poremećaja hiperaktivnosti, lošije sposobnosti učenja i lošijeg razvoja socijalnih vještina.
Ljudske bebe trebaju gotovo konstantno držanje, dojenje i brzo zadovoljavanje potreba kako bi se njihov mozak razvijao pravilno, ističe Narvaez.
Stvar je u odgođenoj reakciji na plač, ne u potpunom ignoriranju
Čak i dr. Richard Ferber, čija se metoda učenja spavanja obično naziva spomenutom 'pusti ga da plače', tvrdi da nikada nije navodio roditelje da u potpunosti ignoriraju djetetov plač preko noći.
'Uvijek sam vjerovao da postoji puno rješenja za problem sa spavanjem te da su svaka obitelji i svako dijete jedinstveni', izjavio je u intervjuu za Baby Talk. 'Ljudi žele brzo rješenje, ali to ne postoji. Nikada nisam ohrabrivao roditelje da djecu puste da plaču, ali jedna od opisanih tehnika podrazumijeva odgađanje reakcije na bebin plač. No ta metoda nije prikladna za sve problem sa snom.'
Njegova tehnika uči djecu da se sama smire tijekom normalnih noćnih buđenja. Ali puno je roditelja njegov savjet primijenilo na svaki noćni plač. A upravo takvo puštanje djece da plaču povezana je s problemima stresa, pitanjima povjerenja, poremećajima anksioznosti, smanjenom moždanom funkcijom, i nedostatkom samostalnosti, piše Narvaez. A s obzirom da su ti problemi na genetičkoj osnovi, neće se nužno u kasnijem životu moći ispraviti, osim uz pomoć lijekova.
Narvaez zaključuje da bi u tome moglo ležati objašnjenje razvoj 'nacije Prozaca'.
Nedostatak njegovanja i prevalencija roditelja koji su stavili svoje potrebe ispred potreba svojih djece, mogu biti krivci za probleme mentalnog i fizičkog zdravlja koji danas muče SAD.
