"Drago mi je, ja sam najgora mama na svijetu.
Sjedim u mraku i jedem čokoladu koja nestaje brže nego što bih voljela. Do maloprije sam plakala. Nisam mogla dočekati da svi odu na spavanje da si napokon dam oduška. Danas sam bila na pola koraka od telefona i od poziva u kojem bih rekla mami da dođe po mene. Da sam pozvala mamu, vjerojatno bih ridala pola sata i rekla joj da sve ovo nije za mene, da normalan čovjek ne može nositi toliku odgovornost, da mi preporuči neki lijek, jer nije normalno da nisi u PMS-u, a da imaš tolike promjene raspoloženja.
Ode čokolada… Odoh još malo plakati…
Okej, evo sada mi je koncentracija malo bolja. Šećer je učinio svoje. Ako bi netko ovdje bio ljubazan, pa da mi kaže, da mi odgovori na pitanje: “A kako vi izlazite na kraj s vašim trogodišnjakom?” Recite, molim vas, ali iskreno. Nemojte mi samo prosipati sva ona ižvakana i prežvakana pravila o tome kako morate imati strpljenja, strpljenja, strpljenja, kako djecu treba ljubiti i grliti i govoriti im koliko su važna itd.
Što znači to 'ne'?
Iako sam najgora mama na svijetu, da nosim ruž, moj trogodišnjak bio bi sav crven, eto toliko ga ljubim. I grlim ga. I strpljiva sam. Beskrajno strpljiva. I govorim mu, a i moji postupci mu više od svega govore koliko je važan. Toliko je važan da sam danas pobjegla od njega u drugu sobu i počela plakati. Ne, nije me vidio. Što ti je čovjek… I kakva im je to faza? Što znači to 'ne' u svakoj, ali baš svakoj situaciji, razgovoru, na ulici, kod kuće, u trgovini, u parku, na semaforu, na pješačkom prijelazu, dok čitamo knjigu, dok slažemo slagalicu, dok crtamo, dok ručamo? To 'ne' on razvlači dok ga izgovara, razmaženo ga pjevuši i gleda me onako ispod obrva dok se smješka… I ja onda dobijem taj poriv da vičem na njega do iznemoglosti, da ga protresem i da ga ljubim i grlim do iznemoglosti, istodobno.
Zašto me zove za svaku sitnicu, traži vodu, žlicu, maramicu, loptu, da zavrnem rukav, da pomaknem stolicu, da dodam knjigu, da sklonim knjigu… Nekad se umorim od ponavljanja, pa ga poslušam. Onda, naravno, svojevoljno postajem rob sve do trenutka dok se ponovno ne pobunim. I nije on kriv, ne, on samo radi što vjerojatno svaki trogodišnjak i treba raditi, je li tako? I sad me kritizirajte za nedosljednost, slobodno. Kriva sam. Najgora sam mama na svijetu.
Čekam noć da budem sama
Sve bi ovo možda bilo donekle podnošljivo da u našoj kući postoji kutak u koji se mogu skloniti i 'lizati svoje rane', da se isplačem, da saberem misli i skupim snagu. Čak i dok se kupam, on kuca na vrata kupaonice ispitujući me zašto se baš sada kupam i moli me da dođem do ključaonice da se gledamo kroz nju. Tvrda sam srca tu. Samo ponekad mu otpjevam pjesmicu dok sam u kadi. Onda čekam noć da budem sama, da razmišljam, da se saberem i oduzmem, da planiram, da smišljam planove i strategije, da zapišem ponešto i na papir i to zalijepim na hladnjak da ne zaboravim sutra… Npr. da ne zaboravim da nema igračaka na stolu dok se ruča.
Donedavno je spavao popodne, pa sam tu mogla nekako presjeći dan na pola, da se 'resetiram', da sklopim oči na deset minuta i da napravim pregled i brzu strategiju. Međutim, popodnevnog spavanja više nema. Nema i točka. Tako mi je rekao.
Nedostaje mi da budem sama, da šećem sama. Bez djece, bez muža. Da stavim slušalice i da hodam, da hodam, samo da hodam. I da nikog ne poznajem. Da odem sama u kino. Da hodam po knjižarama cijelo popodne. Da obiđem cijeli grad na biciklu. I da ne moram o tome bilo kome pričati kad se vratim kući.
Nedostaje mi da budem tužna
Da pojedem cijelu čokoladu sama i da se ne skrivam, da nikome ne moram objašnjavati zašto sam je pojela za jednu večer. Nedostaje mi da budem tužna cijelog dana, da plačem ako mi se plače, da vičem ako mi se viče, da budem to što jesam, jednostavno, a ne ovako, neprestano da razmišljam o tome kakve će posljedice ostaviti moje ponašanje na ponašanje, osobnost i osjećaje mog djeteta. Da ne budem primjer. O, kad bi ti psiholozi zamukli na neko vrijeme i ja kad bih prestala čitati sve što oni imaju za reći. Nedostaje mi da odvrnem glazbu i da plešem kako želim, sama, da mi nitko ne govori da se maknem, jer ja njemu, eto, oduzimam mjesto na podiju.
I čudna stvar se događa baš sada. Skoro da čujem njegovo duboko disanje iz druge sobe i skoro da osjećam njegov slatki dah, koji nije sladak od čokolade (ne, nije sigurno, sve sam sama pojela), nego od djetinjstva, od nevinosti, od dobrote. I ja bih otišla sad do njega, stavila bih mu glavu na grudi i pustila bih ga da me mazi. Da ja malo budem dijete. Samo malo. Pa ćemo se od jutra opet naganjati."
