"Djetetu broj 2,
Prošli je tjedan dijete broj 2, moja kćer, osvojila nagradu za igračicu tjedna, bilo je jako slatko, čak je dobila i mali trofej. Propustila sam to. Propustila sam to zato što sam bila na hitnoj s njenim bratom i oboje smo plakali - on zato što je htio da medicinska sestra ili bilo tko drugi samo pogleda u njegovu smjeru, a ja zato što sam imala osjećaj da sam najgora majka u Svemiru.
Razlozi su:
A) Nisam imala pojma kako se toliko jako ozlijedio
B) Nisam imala pojma kad se toliko jako ozlijedio
C) Još sam jednom propustila važan događaj u životu djeteta broj 2
D) Ispostavilo se da je s njim sve u redu, tako da sam propustila važan događaj u životu djeteta broj 2 bez ikakvog razloga
I to se događa jako često, češće nego što volim priznati. A vidite, moje dijete broj 2, ona je zapravo potpuno savršena. I pomislili biste kako je to dobra stvar. Mislim, i je. Samo što, između beskrajnog popisa izvanškolskih aktivnosti njene sestre, dogovora za igranje i sposobnosti njenog brata da potpuno izgubi razum zbog gluposti kao što su te da: Mu pasta za zube nije dovoljno 'dugačka' ili mu čarapa nije dovoljno 'kratka' (čak se i ne šalim), moje dijete broj 2 i njena vesela, sretna priroda osobe koju boli briga za mnogo gluposti koje se događaju oko nje dobivaju vrlo malo moje pažnje tijekom dana. I to me, naravno, brine, pa tako često buljim u nju kad spava s osjećajem krivice i upijam svu tu njenu sretnu, veselu, 'boli me briga za sve' energiju i obećajem joj da ću biti bolja, zbog nje. Da moram biti bolja. Ali molim te, moje slatko dijete broj 2, zapamti...
Ja te vidim. Vidim te ujutro, vidim tvoj veliki osmijeh dok ideš onako kako te život nosi, bez ikakvih prigovora i potpuno nesvjesna druga dva bisera zbog kojih od osam sati ujutro opsujem sebi u bradu 465 tisuća puta...
Vidim da se nikad ne svađaš oko toga što će se gledati na televiziji - ti si sretna ako su oni sretni, vidim da s njima dijeliš sve što imaš bez pogovora, vidim da brineš o bratu i sestri i bez obzira što dobiješ, uvijek se pobrineš da doma ne dođeš praznih ruku i uvijek imaš nešto za njih, vidim da si ponekad anksiozna prije nego odlaziš u školu ili kada se nalaziš u gomili ljudi, vidim da dišeš zajedno sa mnom i promatraš me, vidim da me gledaš kad ti brišem suze i vidim te kad zatim hrabro ulaziš unutra.
Vidim te kako brineš kad tvoja sestra po tisućiti put zalupi vratima od sobe, vidim te da pregovaraš s bratom kad je usred živčanog sloma i plače i udara nogama o pod, vidim te kako plešeš i pjevaš... Zapravo nemaš pojma koliko nam sreće i veselja donosiš?
Vidim kako ti se oči širom otvore od naleta entuzijazma kad tijekom večere za stolom svi pričaju o tome kakav im je bio dan, zaista si predivna. Vidim te koliko si sretna kad smo same, i znam da se to ne događa ni približno dovoljno često, a ponekad se i jako dugo ne dogodi. Ali da, moja preslatka, osjećajna, duhovita, brižna ljepotice... Vidim te❤
Dolje su fotografije mojeg djeteta broj 2 i njenog trofeja. A dolje je i fotografija poruke koju sam primila od njene trenerice večer nakon što sam ovo napisala. Ispada da je ipak i moje dijete broj 2 mala 'ljiga' kao i ostatak... Za to krivim taj sindrom srednjeg djeteta! Zaboga...", napisala je mama. I njeno je pismo ujedno prekrasno i urnebesno.