"Kad su mi iz Glamoura rekla da ću biti na naslovnici, bila sam stvarno oduševljena. Ozbiljno. Kao dugogodišnja čitateljica, nisam mogla vjerovati. Uvijek sam pretpostavljala da me nošenje kupaćeg kostima (ili barem pola kostima) ili pokazivanje manjeg dijela bradavice neće baš postaviti kao izbor magazina koji ne samo volim, već i poštujem.

Ali ipak, evo me! A zatim su me zamolili da napišem esej. Bila sam skroz za to, ali sam onda svaki puta zastala kad bih otvorila laptop. Teme? Brzo sam shvatila da sam već pričala stvarno o svemu. A to je valjda dilema s kojom se osobe susreću kad jednostavno...pa...ne mogu zašutjeti. Dijelim previše informacija s drugima otkad sam se rodila. Stoga sam odlučila da ću pričati o nečemu što još nitko ne zna, zato što sam to i sama zapravo tek nedavno shvatila. A o čemu se radi? Doći ćemo do toga.

Počet ću ovako: Mnogima od vas, vjerojatno, ja izgledam kao najsretnija osoba na svijetu. Imam nevjerojatnog supruga - John i ja smo skupa više od 10 godina. On je vidio i moje uspjehe i moje neuspjehe; i ja sam vidjela njegove. Vidio me u mom najgorem izdanju, ali reći ću kako mislim da ja njega još uvijek nisam vidjela u njegovom. I on je zaista toliko suosjećajan, strpljiv i pun ljubavi i razumijevanja kakvim se i čini. I mrzim to. Okej, ne mrzim. Ali sigurno te to ponekad može dovesti do ludila kad si ciničan kao što sam ja. Da se ne radi o meni, sad bih se ljubazno ispričala i otišla preokrenuti očima kad bi mi neka žena pričala o svom partneru na način na koji sam to ja vama sad učinila.

'Prije godinu dana, John i ja smo osnovali vlastitu obitelj'

Kad smo John i ja prohodali, tad se nekako probudila moja ljubav za kuhanjem. Na jednom od naših prvih spojeva odvela sam ga u Daniel. Pila sam margaritu za 40 dolara, jela paštetu od lososa (neki fancy namaz zapravo), i molila se da mi kartica ne bude odbijena. Nisam si mogla priuštiti da ga odvedem na još koju takvu večeru, pa sam počela sve više i više kuhati kod kuće. Započela sam s vlastitom verzijom tog losos namaza, zatim sam ispekla brancine, pa pripremila osso buco, BBQ piletinu... Kad je izašla moja prva kuharica, napokon sam bila ponosna na svoj posao. Osjećam isti ponos i u emisiji Lip Sync Battle, gdje imam priliku raditi s LL Cool J-em i gledati Channinga Tatuma i Jennu Dewan kako se pretvaraju u Beyoncé i je**nu Paulu Abdul. Moj je posao, uglavnom, da se zabavim što je više moguće.

A prije godinu dana, u travnju, John i ja smo osnovali vlastitu obitelj. Dobili smo kćerkicu, Lunu, koja je savršena. Ona je ista kao ja, ista kao John, a opet potpuno svoja. Obožavam je.

'Bilo mi je to jako teško shvatiti i odbijala sam razgovarati o tome'

Imala sam sve što je potrebno da budem sretna. Ali unatoč tome, veći dio prošle godine, osjećala sam se nesretnom. A ono što su gotovo svi oko mene - osim mene - znali, sve do prošlog prosinca, jest da patim od postporođajne depresije. Kako se mogu osjećati ovako kad je sve toliko dobro? Bilo mi je to jako teško shvatiti, i odbijala sam razgovarati o tome, s obzirom da sve što kažem postane 'jako važno'. Za vrijeme trudnoće, ono za što sam mislila da su nedužni komentari o in vitro oplodnji, pretvorilo se u naslovnice o tome kako pokušavam odabrati spol svoje kćeri. I mogu zamisliti što će se pričati o meni nakon ovog pisma. Ali to je jedan ogroman dio mog, kao i života tolikog broja ostalih žena. I bilo bi pogrešno napisati bilo što drugo. Stoga...

Imala sam zaista prekrasnu i energičnu trudnoću. Luna je sjedila u meni poput malenog Buddhe koji je prekrižio noge i okrenuo se prema mojim leđima na devet mjeseci. Nikad joj nisam vidjela lice na ultrazvuku, samo guzu, lice ili stopala. Svaki put kad bismo vidjeli njen nos, ona bi se naglo okrenula i opet me ostavila u neznanju. John, moja mama i moja sestra bili su u rađaoni sa mnom. John je bio DJ. Luna je, s otporom, napokon izašla na pjesmu 'Superfly'. Početak pjesme ide ovako 'Najtamnija noć. S jarkim mjesecom koji sjaji." Odmah sam je stavila na prsa. I imala je lice! Bila sam tako sretna. I umorna.

'Mislila sam - Možda ću se osjećati bolje kad budemo u svom domu'

Kad se Luna rodila, naša je kuća bila u radovima, pa smo živjelu u iznajmljenoj kući, pa u hotelu, a svaki stres ili tugu ili odvojenost koju sam tada osjećala povezivala sam s činjenicom da se radi o jednostavno čudnim okolnostima. Sjećam se da sam razmišljala: "Možda ću se osjećati bolje kad budemo u svom domu."

U kolovozu sam se vratila na posao u emisiju Lip Sync Battle, a Luna je tada imala četiri mjeseca. I svi su prema meni bili nevjerojatno dragi - postavili su dječju sobu u moju garderobu i stavili fotografije Lune, Johna i moje obitelji na zid. Kad je Luna bila na setu, svi su se trudili biti maksimalno tihi. Ugasili su i klimu kako joj ne bi bilo hladno. Na vrata su kucali užasno polako. Imala sam pauze za dojenje. Mislim, nije bilo boljeg mjesta za vratiti se na posao.

''Bila sam drugačija. Nisam mogla shvatiti zašto sam toliko nesretna'

Ali bila sam drugačija nego prije. Ustajanje iz kreveta kako bih otišla na posao bilo je bolno. Probadalo me u donjem dijelu leđa, a boljela su me i ramena, pa čak i ručni zglobovi. Izgubila sam apetit. Dva bih dana bila bez hrane, a znate koliko meni hrana puno znači. A ono što me najviše pogodilo bilo je to što sam bila drugačija kad su odnosi s ljudima u pitanju.

Bila bih u svojoj garderobi, sjedila u ogrtaču, šminkala se i radila frizuru, a onda bi netko od ekipe pokucao na vrata i pitao me: "Chrissy, znaš li riječi ove pjesme?" i ja bi potpuno poludjela. Ili "Chrissy, sviđaju li ti se ove mačje uši ili pandine šape?" i ja bih odgovorila: "Što god želite. Nije me briga." A zatim bi otišli. Oči bi mi zasuzile i brzinula bih u plač. Moj vizažist bi mi obrisao suze i ostavio me samu na nekoliko minuta.

Nisam mogla shvatiti zašto sam toliko nesretna. Krivila sam umor ili to da sam možda prerasla ovu ulogu: "Možda više nisam zabavna osoba. Možda bih jednostavno trebala biti mama."

'Većinu sam dana provodila na jednom te istom mjestu, na kauču'

Kad nisam bila u studiju, nisam ni izlazila iz kuće. I mislim - stvarno nikad. Čak ni prst nisam stavila izvan kuće. Kad bi ljudi ulazili pitala bih ih zašto su mokri. Zar pada kiša? Kako bih i znala - svi zastori su mi bili navučeni. Većinu sam dana provodila na jednom te istom mjestu, na kauču, i rijetko kad sam skupila dovoljno snage da odem gore, u krevet. John bi spavao sa mnom na kauču, ponekad i četiri noći za redom. Počela sam ostavljati ogrtače i udobnu odjeću u ostavi kako ne bih morala odlaziti gore kad je John bio na poslu. I bilo je tu puno spontanog plakanja.

Kad god bi me vidjeli vani, to je bilo zato što sam taj dan bila na poslu ili nekom eventu vezanom uz posao. I to je značilo da nisam trebala skupljati energiju niti za tuširanje, s obzirom da sam već bila spremna. Ista se priča ponavljala svaki dan: Osim ako bih taj dan morala na posao, John je znao da ne postoji šansa da ćemo otići na spoj, u dućan, ili bilo gdje. Nisam imala energije.

Prije, kad bih se negdje pojavila, bila sam određena pojava: nosila bih visoke potpetice, uzdignuta ramena i veliki osmijeh. A sad sam odjednom postala ta osoba kojoj su ramena pokrivala bradu. Držala bih ruke na trbuhu i pokušala bih se učiniti što manjom.

'Osjećala sam se kao u epizodi Uvoda u anatomiju'

U to su me vrijeme boljele čak i kosti. Morala sam otići i u bolnicu: bol u leđima je bila nesnosna. Osjećala sam se kao u epizodi Uvoda u anatomiju: Oko mene je bila hrpa klinaca, ispitivali su me svašta. Možda se radilo o upali bubrega? Nitko nije mogao shvatiti o čemu je riječ. Otišla sam kod reumatologa zbog boli u ručnim zglobovima; mislili smo da se radi o reumatskom artritisu. Neprestano sam osjećala mučninu, zbog čega sam otišla gastroenterologu. Pomislila sam: Umišljam li sve ovo? Je li ova bol uopće stvarna?

U prosincu sam započela s pisanjem svoje druge kuharice. Kad sam pisala prvu, neprestano sam bila u kuhinji. Isprobala sam svaku posudu, svako jelo. Bila sam nevjerojatno uzbuđena zbog baš svakog recepta. A ovu sam pisala u vrijeme kad sam izgubila apetit i sama ideja da moram nešto probati tjerala me na povraćanje. I dalje sam puno vremena provodila na kauču.

'Liječnik je otvorio knjigu i počeo čitati simptome'

Prije blagdana, otišla sam svom liječniku na pregled. John je sjedio kraj mene. Pogledala sam svog liječnika i oči su mi se ispunile suzama zato što sam bila previše umorna od boli. Od spavanja na kauču. Od buđenja tijekom noći. Od povraćanja. Od istresanja na pogrešnim ljudima. Od činjenice da nisam uživala u životu. Od činjenice da nisam viđala svoje prijatelje. I od činjenice da nisam svoju bebu mogla odvesti u šetnju. Zatim je liječnik otvorio knjigu i počeo čitati simptome. Ja sam odgovarala: "Da, da, da." I dobila sam dijagnozu: postporođajna depresija i anksioznost. (Anksioznost objašnjava neke od fizičkih simptoma.)

Sjećam se da sam bila užasno izmorena, ali i sretna, jer sam znala da napokon mogu krenuti s oporavkom. John je osjećao isto. Počela sam uzimati antidepresive, i pomagali su mi. I počela sam o tome razgovarati s prijateljima i obitelji - vjerovala sam da svatko od njih zaslužuje objašnjenje, a nisam znala kako da im to drugačije kažem nego na način na koji to inače radim - pa sam im jednostavno rekla. Svaki put je bilo sve lakše i lakše to izgovoriti na glas. (Iako, i dalje baš ne volim govoriti "Ja patim od postporođajne depresije", zato što je riječ depresija uplašila mnoge ljude. Zato je obično zovem "postporođajna." Ali možda bih trebala češće izgovarati puni naziv. Možda bi tako umanjila stigmu.)

'Zahvalna sam što radim s toliko susretljivim ljudima'

Htjela sam napisati otvoreno pismo prijateljima i kolegama kako bih im objasnila zašto sam bila toliko nesretna. Psihička bol, kad sam shvatila da sam odjednom iznevjerila toliko ljudi, bila je jača od fizičke. Kad ljudi koje poštujete i koji su najbolji u ovome poslu moraju svjedočiti vašim najgorim trenucima - to je jako teško. Iako je to nešto zbog čega se ne bih trebala ispričavati, ipak sam se imala potrebu ispričati. Zato što ljudi na setu ovise o tebi. Mnogo ljudi dolazi i sve što ti, Christine, trebaš napraviti, jest staviti glavu jednoroga i ispucavati novac. Izdavači su se pitali što se dogodilo s djevojkom s kojom su potpisali ugovor za knjige. Sve mi je to prolazilo kroz glavu i osjećala sam se užasno.

I zapravo sam pisala svojoj producentici emisije Lip Sync Battle, Casey Patterson. Ona je jedna od najdivnijih žena na svijetu i nisam ni sumnjala da će me razumijeti. Rekla mi je da je primijetila što se događa i da je uvijek tu za mene. Morala sam odgoditi pisanje svoje druge kuharice, ali moja urednica, Francis Lam, i moj izdavač, bili su iznimno susretljivi. To što sam od pisanja recepata i svakodnevnih snimanja došla na potpuni 'off mode', sigurna sam, nije baš najbolja stvar koja vam se može dogoditi. Ali, opet ponavljam, ne mogu ni opisati koliko sam sretna što sam radila s tako susretljivim ljudima.

'Ranije sam postporođajnu depresiju povezivala s raznim stvarima'

Prije ovoga, ni jedna jedina osoba - tijekom cijelog mog života - nije mi rekla: "Ja patim od postporođajne depresije." Kako sam odrastala u 90-ima, postporođajnu depresiju povezivala sam sa Susan Smith (ženu koja trenutno služi doživotnu kaznu u zatvoru jer je ubila svoju dvojicu sinova; njen je odvjetnik rekao kako je patila od dugogodišnje depresije), s ljudima koji nisu voljeli svoju djecu ili su im htjeli nauditi. Ali ja nisam osjećala ništa imalo slično tim emocijama. Svaki dan sam gledala u Lunu i bila očarana njome. I zato sam mislila da nije riječ o tome.

No, isto tako nisam mislila da se to može dogoditi meni. Imam predivan život. Imam pomoć sa svih strana: John, moja mama (koja živi s nama), dadilja... Ali postporođajna ne diskriminira. Nisam je mogla kontrolirati. I to je jedan od razloga zašto mi je toliko trebalo da progovorim; osjećala bih se sebično i čudno kad bih na glas priznala da patim. A to mi se ponekad još uvijek dogodi.

Znam da možda zvučim kao plačljiva, povlaštena djevojčica. Mnogo ljudi diljem svijeta koji se nalaze u mojoj situaciji ne mogu pronaći pomoć, nemaju obitelj, nemaju pristup medicinskoj skrbi. Ne mogu ni zamisliti situaciju u kojoj ne mogu otići liječniku kad mi je potreban. I bolno je to što imamo predsjednika koji pokušava zdravstvenu skrb oteti ženama. Svaki dan razmišljam o tome kako ljudi uspijevaju. I nikad nisam imala veće poštovanje prema majkama, a posebice majkama koje pate od postporođajne depresije.

I sada ovo govorim na glas jer želim da ljudi znaju da se ovo može dogoditi svakome i ne želim da se ljudi, koji se bore s ovime, osjećaju usamljeno ili posramljeno. Također se ne želim praviti da znam sve o postporođajnoj depresiji, zato što ona za svakoga može biti drugačija. Ali jedna stvar koju zasigurno znam jest da je meni pomoglo to što sam, barem na neki način, otvoreno progovorila o tome. Ovo je moje otvoreno pismo.

'Zahvalna sam ljudima oko mene'

I sad kad ovo pišem, u veljači, mnogo sam drugačija osoba nego što sam bila tek nedavno, u prosincu. Više od mjesec dana uzimam antidepresive i upravo sam saznala ime terapeuta kojeg planiram posjećivati. No, budimo iskreni, vjerojatno mi je trebala terapija puno prije Lune!

Kao i svatko drugi, tko pati ili ne pati od postporođajne depresije, imam bolje i lošije dane. No, moram reći kako trenutno osjećam da su oni najgori dani - koji su bili moja svakodnevica - iza mene.

Dođu tjedni kada danima ne izlazazim iz kuće, a onda se pojavim na Super Bowl-u i Grammyjima. Fizički i dalje nemam energije za mnogo stvari, ali mnoge novopečene majke se s ovime susreću. I puzanje s Lunom mi je ponekad teško. Bol u leđima je popustila, ali ruke i zglobovi i dalje bole. I ponekad mi je i dalje teško pojesti nešto. Ali nosim se s time.

Zahvalna sam na ljudima oko mene. John je bio nevjerojatan zadnjih devet mjeseci; nosio mi je lijekove i gledao grozne reality emisije sa mnom. Iako nije najšašaviji muškarac, izašao je iz svoje sigurne zone kako bi udovoljio mom smislu za humor. Kad sam imala dobar dan, otišao bi pogledati Medieval Times sa mnom i na glavu bi stavljao lude šešire. Zna koliko mi se oči razvedre kad radi takve stvari, i zna da je to ono što mi treba. Znam da ponekad pomisli: Bože, saberi se! Ali nikad se zbog njega nisam tako osjećala. On želi da ponovno budem sretna, blesava i energična, ali ne tjera me da se osjećam grozno kad nisam u takvom raspoloženju. Volim Johna i Lunu više nego što mogu zamisliti da ću ikoga voljeti, a John i ja i dalje razmišljamo da Luni poklonimo brata ili sestru. Postporođajna to nije promijenila.

No, više od svega, želim svakodnevno imati dovoljno energije za Lunu - da zajedno trčimo po stepenicama, da zajedno pijemo čaj. Kako odrasta, postaje sve zabavnija i zabavnija. Oči joj postaju tako velike, i ja želim biti tu za te njene velike oči. I bit ću.

Pf! Mrzim što sam ovo skrivala od vas.

XX, Chrissy."

Originalni tekst: Glamour

Kao što je Chrissy napisala, postporođajna depresija vrlo je česta i pogađa mnoge žene. Iako, na svaku od nas može djelovati potpuno drugačije. Ako želite saznati više o postporođajnoj depresiji i sličnim stanjima, kliknite ovdje. Ako vas zanima još jedno iskustvo borbe s postporođajnom depresijom, pročitajte ovaj tekst.