"Započet ću s time da volim rođendane. Svoj sam pretvorila u slavlje koje je trajalo mjesec dana. Kad pričamo o rođendanu mog sina isto tako sam malo pretjerala. Pričamo o rođendanu s njegovim prijateljima i kolegama, o papirnatim pozivnicama, torti koju sam radila dulje nego što to želim priznati i keksima koje još uvijek ukrašavam u 1:00 sat iza ponoći, noć prije tuluma. Baloni su već postavljeni za stolom u kuhinji i organizirano je slavlje s obitelji u restoranu. I da ne zaboravim na slavlje u školi s kolegama iz klupa. Stvarno volim slaviti rođendane.

Ali kad se radi o rođendanima postoji jedna stvar koju ne radim. Ne poklanjam poklone slavljeniku. Nikad mi nije bila namjera ne kupovati poklone, ali sve je počelo s njegovim prvim rođendanom. Jednostavno nisam vidjela smisao. Dobivao je puno stvari od obitelji i prijatelja te mi se činio previše uzbuđen svim tim novim stvarima.

U osnovnoj školi se hrpa poklona samo povećavala. Dodajte još tulume i večere. Živimo u New Yorku i rođendani se slave u restoranima ili posebnim prostorima predviđenim za slavljenje rođendana. Ovo nije baš jeftino. Nikad djeci nismo kupovali rođendanske poklone, a oni nas nikad nisu ni tražili.

Naravno, kupujemo im poklone za vrijeme raznih praznika i dobivaju stvari tokom godine, odjeću, suvenire i putovanja. Ali nikad ni ne pitaju kad će dobiti rođendanski poklon od nas roditelja. Ako bi me i pitali, rekla bih im da tamo idu sa svojim prijateljima. Naš poklon je njihov tulum.

Ne znam hoću li im ikad dati fizički poklon za njihov rođendan. Poklon koji će morati odmotati. Čak i kad više neće slaviti rođendane, dobit će više od fizičkog poklona. Dobit će poklone koje će proživjeti s nama kao što su igre, predstave u kazalištu ili filmovi u kinu.

Ja ću nastaviti svoju tradiciju ne poklanjanja djece sve dok ne zatraže drugačije. Za sada mi ide sasvim dobro."

Izvor: Pop Sugar