Poučna je stoga, anegdota, koja već jako dugo kruži internetom, a nije neodmjereno, baš uoči nadolazećih blagdana ponovno utvrditi gradivo. Pripovijest je ovo o odnosu oca i sina, u kojemu je prevladala dječja logika, a koja u sebi uvijek sadrži bolnu istinu, pred kojom mi, odrasli, prečesto, zatvaramo oči.

"Tata", pita sin oca, "..koliko zarađuješ na sat?"

"Pa oko 50 kuna", odogovori otac. "Zašto me to pitaš?", doda.

"Pa želim znati", odgovori dječak. "Hoćeš mi posuditi 25 kuna?"

"Znaš da nije lijepo posuđivati novac", odgovori otac.

"Ali, tata, hoćeš li mi, molim te, posuditi 25 kuna?", nije se predao mališan. Nakon kraćeg razmatranja, otac odgovori potvrdno, ali želio je znati zašto njegov sin traži novac.

"Dobro, dat ću ti novac, ali se nadam da to nije za još jednu igračku, jer kupio sam ti ih milijun. Znaš, ja ne zarađujem toliko koliko koštaju sve te skupe igračke", nastavio je otac, a dječak, uvidjevši kako od svega neće biti ništa, pokunjeno ode u svoju sobu.

Kada je shvatio što je učinio, otac pokuca na vrata dječje sobe. "Oprosti mi, sine. Dat ću ti 25 kuna, samo mi odgovori za što ti to treba?", reče otac.

"Nisam imao dovoljno, ali s tvojih 25 kuna, sada imam 50!", odgovori dječak.

Još uvijek ne shvativši što mu sin želi reći, otac priupita: "Ali što će ti 50 kuna?"

"Želio bih kupiti sat tvojeg vremena. Želio bih da sutra dođeš ranije s posla. Želio bih da se sat vremena igramo zajedno. Samo ti i ja, tata", odgovori dječak ocu, koji je, od ganuća, zagrlio svoje dijete i zaplakao..