Za sebe ću reći da sam rastresena zbog posla, novca, umora, uređenja kuće, neimanja vremena za sebe, itd, itd... No, istovremeno, kad mi kći kaže da nešto ne želi, teško da ću pomisliti da vanjske faktore jer – što bi nju mučilo, pa ima 4 godine i super joj je!
Koja zabluda i kriva percepcija.
Da, točno, s 4 godine dijete neće imati brige poput rate kredita ili analitičkih izvještaja za nervoznog nadređenog no mučit će ga zašto Bambiju mama umre, zašto za Božić nije pao snijeg, zašto se na TV-u ne prikazuje crtić koji toliko voli gledati...
Sve to iz perspektive nas odraslih možda izgleda smiješno i nebitno, no bitno je i važno upravo koliko su nama važne naše rate kredita i poslovni izvještaji.
Naša djeca nisu automati na gumbiće niti lutke na koncima koje možemo potezati kako nam u danom trenutku odgovara. Oni su stvarne male osobe koje moramo prihvaćati s punom pažnjom i poštivanjem.
To nipošto ne znači da trebamo poticati cjelodnevno sjedenje djeteta pred televizorom ili kompjuterskim igricama, jer, nitko nam ne mora reći da je to loše i nepotrebno za zdrav razvoj naših mališana. No, ako dijete krene na, npr., plivanje i plače od prve do zadnje minute treninga, ne treba ga tjerati da mora odmah nastaviti s treningom kao i ostali koji su se dobro adaptirali. I, nipošto ga ne uspoređujte s drugom djecom! To je izuzetno demotivirajuće za dijete... Uostalom, znate li vi uistinu da je susjedovo dijete koje vidite samo u parku u igri, ili dijete na treningu koje vidite jednom tjedno jedan sat uistinu tako dobro i savršeno 24 sata na dan 7 dana u tjednu, kada ga namećete kao primjer svom djetetu (koje će se, u tom trenutnu, neizbježno osjetiti lošim i manje vrijednim)? Zar ne bi bilo bolje da djetetu svojim primjerom, danim vremenom, pažnjom i ljubavlju pokažete da se stvari mogu napraviti samo ako se stvore dobri uvjeti za njih? Na primjeru bazena, dvorane, tečaja jezika, ma bilo čega, pokušajte vidjeti da li je djetetu prehladna voda, strogi trener (po dječjem poimanju), nepoznati prostor, odvajanje od vas... Najbolje poznajete svoje dijete, pa ćete moći utvrditi što bi bio razlog. I, pitajte dijete, razgovarajte s njim, ispričajte mi situacije gdje ste vi sami bili uplašeni, gdje vam je bilo hladno, kad niste mogli preskočiti kozlića na tjelesnom... Pokažite mu da je strah potpuno normalan i dozvoljen i da ima podršku. Nastavite s podrškom i dajte djetetu priliku da se prilagodi situaciji, da dijete ne osjeća da nešto mora nego da to radi jer želi.
No, isto tako, ako dijete ne želi na jednu aktivnost, ali želi na drugu, omogućite mu! Zašto npr. dijete treba forsirati na aktivnost koju ne želi ako mu se ne sviđa? Sjetite se sebe u teretani – ne volite traku, ali volite bicikl. I, zato što ste odrasli, odabrat ćete bicikl i biti zadovoljni jer ste napravili nešto dobro za sebe, a za traku ćete si dati obećanje da ćete je odraditi neki drugi put. Tako je i s djecom, ako ne vole npr. balet, ali vole plivanje, neka idu na plivanje (makar su mjesecima pričala da žele na balet ali im se nije svidjelo kad su probali).
Naša očekivanja su samo naša i taj dio moramo zadržati u sebi, a djecu pustiti da se razvijaju u smjeru koji oni osjećaju da je dobar za njih. Mi im možemo biti sjajna podrška na tom putu, luke, oslonci kad im bude teško... Isto kao što smo mi dobivali, ili željeli dobivati, kad smo bili njihove dobi.
Budite im podrška jer im to, isto kao i vaš kritike, mogu usmjeriti i obilježiti cijeli život i osobnost.
Savjetuje: http://www.malikreativci.hr
