Favoriziranje obično nije namjerno i može se dogoditi iz više razloga. Možda se jedno dijete bolje ponaša, posebno je talentirano, ima neobjašnjivu vezu s roditeljem. A često je i situacija obrnuta – ako je jedno dijete problematično, može postati favorit jer traži više pažnje.
I dok mame mogu objektivno shvatiti da favoriziranje nije etičan ili čak svjestan čin, nova studija objavljena u utorak u izdanju za veljaču lista Child Development pokazuje da izražavanje više ljubavi prema jednom djetetu ne šteti samo onom drugom djetetu (ili djeci), nego cijeloj obitelji te uzrokuje veće psihičke probleme kod djece, poput agresije, nedostatka pažnje i emocionalne probleme. U studiji je sudjelovalo 400 kanadskih obitelji s najviše četvero djece između dvije i pet godina. Očevi su zbog pretrpanih rasporeda isključeni iz promatranja, te su samo kod majki određivani 'faktori rizika', poput stupnja obrazovanja, visine prihoda, mentalne stabilnosti, odgajaju li djecu bez partnera, jesu li pretrpjele mentalno ili fizičko zlostavljanje.
Zatim su promatrali koliko su majke pokazivale pristranost prema djeci, što su nazvali 'diferencijalnim roditeljstvom' (davanje pozitivne povratne informacije jednom djetetu i negativne drugom), kroz interakciju majke i djeteta te postavljajući razna pitanja (koliko često priča s djetetom, kad su se posljednji put zajedno zabavljali, koliko često se ljuti na dijete).
'Otkrili smo da majke s više rizičnih faktora najviše favoriziraju jedno dijete', kaže voditeljica studije Jenny Jenkins, profesorica na Odsjeku primijenjene psihologije i društvenog razvoja na Sveučilištu u Torontu. 'I premda favorizirano dijete može osjetiti trenutno zadovoljstvo, ukupna kućna atmosfera postaje neprijateljska i agresivna, posebno između braće i sestara. To nas je najviše iznenadilo', kaže.
Iako nisu proučavali zašto su neka djeca favorizirana, profesorica Jenkins objašnjava da je roditeljima teže tretirati svu djecu jednako ako obitelj nema pomoć sa strane ili joj fali sredstava.
'Općenito, roditelji daju sve od sebe da budu fer prema djeci. Problem je što stres izazvan vanjskim faktorima može utjecati na to kako roditelji reagiraju kod kuće. I, naravno, postoje djeca koja su problematičnija i s kojima je teže stupiti u kontakt', kaže.
'Djeca vrlo dobro percipiraju kako ih se tretira u odnosu na ostatak obitelji. Mnoga starija djeca shvaćaju zašto nekom djetetu u određenom trenutku treba više pažnje, ali majke moraju biti jako oprezne i otvorene kod davanja kazni i provođenja dodatnog vremena s jednim djetetom kako se nitko ne bi osjetio izostavljenim', objašnjava.
Profesorica Jenkins savjetuje da sljedeći put kad se naljutite na jedno dijete, pokušate iskoristiti te osjećaje i zapitate se: jeste li uzrujani zbog onoga što je dijete učinilo ili zbog toga koje je dijete to učinilo?
'I konačno, koliko je god frustrirajuće slušati dječje ispade, 'to nije fer', poslušajte ih. Često vam dijete govori da se ne osjeća voljeno. Ne ignorirajte te ispade bijesa i naučite nešto iz njih', poručuje.
