"Sve će se promijeniti, znali su mi reći. Pa, da, očito je da će se promijeniti. Odjednom je tu maleno, potpuno nemoćno ljudsko biće za koje smo moja supruga i ja u potpunosti odgovorni. Ali, nakon što je moja supruga šest puta pokušavala zatrudnjeti, znali smo - ili smo barem donekle razumijeli - što nas sve očekuje. Ili?

Da, nije nam bilo baš previše iznenađujuće kad smo odjednom mogli odspavati tek po dva sata u komadu - naizmjenično, poput kakvih zatvorenika. Nije nam bilo čudno ni to što smo odjednom ručali i večerali u potpunome mraku, poput kakvih bjegunaca, a govorili smo samo kad je bilo prijeko potrebno, ali smo se i dalje trudili sve izgovoriti što je brže moguće. Naviknuli smo se i na činjenicu da nam je tuširanje, koje bi trajalo dulje od pet minuta, bilo rijetko viđeni luksuz.

Roditeljstvo nam je, naravno, promijenilo živote i na mnoge pozitivne i lijepe načine. Tijekom svog zasad još vrlo kratkog postojanja, naša nas je kćerkica naučila koliko je ljubav zapravo beskonačna. I to ti govore prije nego dobiješ dijete, ali ne možeš zaista razumijeti kakav je to osjećaj dok svoju kćerkicu ne uhvatiš u naručje te se u isto vrijeme osjećaš nevjerojatno uplašeno i nevjerojatno hrabro.

'Učinilo mi se da sad svatko ide nekim svojim putem i ima neki svoj zasebni cilj i zadatak'

No, ono što nas je oboje najviše iznenadilo jest - koliko se naš međusobni odnos promijenio. Još jedna rečenica koju su mi često govorili jest: 'I odjednom ih je bilo troje...', ali tada nisam shvaćao zašto bi ta treća osoba toliko dramatično promijenila odnos druge dvije osobe koje su tu bile prije nje... No, ja odjednom više nisam bio najvažnija osoba u životu svoje supruge, i dok sam ranije imao osjećaj da svaki životni izazov rješavamo zajedno, sad mi se počelo činiti kao da smo dvije odvojene strane od kojih svaka korača nekim svojim putem i ima neki svoj cilj i zadatak; njen je bio otkriti koliko je hrane potrebno našoj kćerkici da bi bila sita, a moj je zadatak bio očistiti tragovete hrane s bebine odjeće.

Moja supruga i ja zajedno smo već šest godina. I ono što vam može potvrditi bilo koji par koji je zajedno već neko dulje vremensko razdoblje, koliko god se trudili zadržati tu neku 'iskru', neke stvari u dugogodišnjim vezama jednostavno s vremenom počnete uzimati zdravo za gotovo. I iskreno, pritom čak ni ne mislim na seks. Mislim na one neke jednostavnije stvari; primjerice, na to koliko je moja supruga iskreno zainteresirana za moju priču o tome kako mi je prošao dan. Nekad, koliko god da je bila zauzeta i koliko god stvari je morala obaviti, uvijek je našla malo vremena za moje priče o tome kako mi je protekao dan, i to su joj zapravo bili najzanimljiviji trenuci svakog dana. Iako je milijun puta slušala o tome kako se žalim na svoj posao, i dalje je ostala smirena i davala mi najkonstruktivnije moguće savjete... Danas sam pak, s druge strane, iznenađen svaki put kad uopće ostane budna kako bi slušala moje blesave priče o napornom putovanju na posao tog jutra.

'Naši razgovori pretvorili su se u nešto što čak ne mogu ni definirati'

Nekad sam imao osjećaj kao da sam joj neviđeno zabavan; sad se trudim da joj ne budem naporan. U onim rijetkim prilikama kad uspijemo pronaći vremena samo za nas dvoje, u njenom umornom pogledu kao da vidim sat koji odbrojava koliko nam je još tih 'slobodnih' minuta preostalo. Siguran sam da i ona osjeća isto, jer, istina je da kad imate toliko malo vremena prije nego vas vaša beba ponovno zatreba, ne možete si pomoći i jednostavno ne postoji drugačiji način da razgovarate od nečega sličnog ovome:

• Večera?
• Psi?
• Psi za večeru?
• Ne, pse treba prošetati. Večera nakon toga?
• Za nas ili za nju?

Oboje ste jednostavno previše iscrpljeni i imate toliko toga za obaviti u toliko malo vremena, da ni ne shvaćate da je vaše razgovore zamijenilo ovo... Kako god biste to nazvali.

'Da, nedostaje mi moja supruga, ali to što smo izgubili odnos kakav smo nekad imali, ne znači da zauzvrat nismo dobili nešto još posebnije'

Također mi nedostaje njen smijeh... Da, ponekad se smijemo nespretnim potezima naše bebe, ali nedostaje mi onaj njen iskren smijeh nakon što jedno drugome ispričamo neku privatnu šalu, jer se toliko dobro poznajemo da smo uspjeli izmisliti čak i vlastiti jezik; to je onaj smijeh koji dolazi negdje iz dubine i ispunjava vas uzbuđenjem, poput onog prvog, slučajnog dodira na prvom spoju.

Nakon carskog reza, medicinska sestra u bolnici već me lagano počela pripremati na promjenu koju je dijete unijelo u naš život, pa me upitala: Želim li otići u sobu sa svojom tek rođenom kćerkicom ili bih ipak radije ostao uz svoju ženu, koja se u tim trenucima još uvijek tresla od anestezije na operacijskom stolu? Bila je to odluka koju je gotovo nemoguće donijeti. Na kraju sam uzeo našu kćerkicu i otišao s njom, jer sam se sjetio riječi moje supruge koja mi je rekla da uvijek, ali baš uvijek našu kćerkicu moram staviti na prvo mjesto, što god se dogodilo. I ona zna da ja isto očekujem od nje.

Naše dijete nam znači više nego bilo što u životu, čak više i od nas samih. A s obzirom da smo trenutno toliko posvećeni njoj, da, u redu je ako je moja supruga propustila neku moju glupu šalu i nije joj se nasmijala, ali mi je zato dopustila da ja sinoć odspavam mijenjanje pelena i time mi jasno dala do znanja koliko me zaista voli. Možda sam ja nju zaboravio pitati kako joj je prošao dan, ali joj zato nisam zaboravio spomenuti kako mi je srce gotovo eksplodiralo od radosti nakon što sam je čuo kako pjeva našoj kćerkici...

I da, nedostaje mi moja supruga. Mogu slobodno reći kako sam neizmjerno tužan što smo izgubili odnos kakav smo nekad imali, ali nema sumnje da smo zauzvrat dobili nešto još posebnije i veće. Ponovno sam se uspio zaljubiti, ovoga puta u majku svoje kćerkice."

Izvor: Romper