Kako postati sretan odrasli čovjek? Prestanite tražiti dozvolu roditelja za svoje životne odluke, savjetuje Laura Jane Williams s Thought cataloga, a kao primjer zdravog odnosa između roditelja i djece opisala je svoju obitelj.
"Neku večer sam zaribala, tražila sam odobrenje svojih roditelja za jednu odluku koju sam donijela", započela je Williams svoju priču, naglasivši kako obično to ne čini.
"Ne dolazim mami i tati s pitanjem 'Hej, htjela bih ovo učiniti, što vi mislite o tome?'. Način na koji mi funkcioniramo je taj da ja nešto odlučim, a zatim ih o tome obavijestim. Njihovo (ne)slaganje uopće nije važno. Pretpostavim da će im biti drago zbog mene, a ako ne, svejedno ću to učiniti", kaže Williams, dodavši kako misli da je njihov odnos upravo zbog toga tako dobar.
"Obožavam svoju obitelj, no moja majka nije moja najbolja prijateljica i otac nije moj šef. Iz dana u dan gledam svoje prijatelje koji su svoje roditelje stavili u takve uloge i sada ne mogu otići na wc bez njihovog dopuštenja.", kaže Williams.
"Ludo mi je kako roditelji tvrde da samo žele podići zdrava, inteligentna ljudska bića, a zatim oblijeću svoje potomke tijekom srednje škole, fakulteta, prvih radnih mjesta, stanova, veza... To je učinjeno u ime "ljubavi", znam, ali majke bi se pobunile da njihovoj dječici prijatelj ili partner upravljaju životom kao što to one čine", piše Williams, te daje vlastiti životni primjer.
"Kad sam imala 18 godina, kupila sam zrakoplovnu kartu za Šri Lanku. Jer sam mogla. Moji roditelji su mi mogli zabraniti da odem, nabrojiti mi sve razloge zašto sam premlada, neiskusna i poslati me da tražim povrat novca. Ali nisu", kaže Williams.
iako ne zna o čemu su razgovarali nasamo, njeni roditelji pustili su ju da ide na put.
"Tjedan dana prije nego što sam otputovala, otac me odveo u zlatarnu i kupio mi privjesak sv. Kristofora, zaštitnika putnika. Rekao je prodavačici: "Moja djevojčica ide na mali put, zar ne?" i to je jedini put da smo razgovarali o mojoj odluci", opisuje mlada spisateljica.
Nekoliko godina kasnije pitala je roditelje što im je bilo da su ju pustili, a majka joj je rekla: "Laura, otkad si imala tri godine nisi nam dopuštala da ti govorimo što da radiš."
"Vjerovali su mi i to su mi dali do znanja, a zahvaljujući tome, sada vjerujem sama sebi", kaže Williams.
Njeni prijatelji nisu bili te sreće pa su njihovi roditelji preispitivali svaki njihov potez, a sada to čine i oni.
"Roditeljima sam najzahvalnija na tome što su me učinili hrabrom jer se nikad nisam morala dokazivati. Vjerovali su da će sve biti u redu, a kada nije bilo, nikad mi nisu rekli 'rekli smo ti'", opisala je Laura.
Williams i njezin brat zato nikad nisu loše govorili o svojim roditeljima - nisu imali što reći.
"Pitat ću tatu za savjet u vezi s financijamam, a mamu kako otkloniti tvrdokornu mrlju s najdraže haljine. Uvijek su ovdje za razgovor, o bilo čemu", napisala je Laura.
No, prošli tjedan je napravila pogrešku.
"Kad sam ih nazvala i rekla im "Idem u Indianu postati učiteljica joge", nisu baš bili oduševljeni", no priznaje da je tome sama kriva jer je razgovor započela kao diskusiju, a ne kao iznošenje činjenica.
"To me podsjetilo da ne možemo biti sretni odrasli ljudi ako stalno tražimo odobrenje roditelja kao da smo mala djeca", zaključuje Williams.
Roditelji nam moraju dati slobodu da sami odlučimo tko ćemo postati.
