U novoj knjizi Julie Lewis i Sandre Blakeslee, autorice razmatraju neočekivanu ostavštinu razvoda i potvrđuju lošu vijest - emocionalne rane ne prolaze s vremenom, zapravo djeca će najviše patiti kad odrastu.
Njihova knjiga baš i ne škaklja uši milijuna Amerikanaca, koje i onako muči krivnja zbog razvoda. No, njihova saznanja slažu se s navodima autorice Judith Wallerstein, koja, također, iznosi slične tvrdnje i zaključuje da razvod ima poražavajući utjecaj na buduću sposobnost formiranja romantične veze i osnivanja vlastite obitelji, jer djeca iz takvih obitelji odrastaju bez unutrašnje vizije uspješnog partnerstva.
- Ma koliko često viđali oba roditelja, slika bračnog para kojeg spaja ljubav zauvijek je izgubljena... Kako rastu i počinju birati svoje partnere, nedostaje im ta slika stabilnog braka. Tijekom mojih promatranja uočila sam da djeca razvedenih, za razliku od svojih vršnjaka iz očuvanih obitelji, rijetko spominju odnos između majke i oca prije ili poslije razvoda - zapaža Wallerstein.
Kada roditelj umre, dijete podnosi gubitak, međutim, kod razvoda, uz gubitak, javlja se i osjećaj neuspjeha. Čak i ako dijete kasnije shvati da je razvod bio nužan, da roditelji nisu imali puno zajedničkog, razvod još uvijek predstavlja neuspjeh ? neuspjeh da se zadrži muškarac ili žena, neuspjeh veze, neuspjeh vjernosti, neuspjeh ustrajnosti i odanosti. Na taj način stvara se i djetetova vizija sebe i obitelji. Kao da kaže: - Ako su oni bili neuspješni i meni se to može lako dogoditi.-
Walerstein je pratila djecu razvedenih tijekom dugog niza godina (prosječna dob pri zadnjem razgovoru iznosila je 33 godine), i ustanovila da izrastaju u osobe s patološkom fobijom od braka i romantičnih veza, oni očekuju da svaka završi u nesreći i boli.
Neki su skloni drugom ekstremu, u kasnim tinejdžerskim ili na početku dvadesetih godina srljaju u brak, koji očito nema velike izglede za opstanak birajući neprikladne partnere, koji su preslabi i problematični. I one sretno oženjene ili udate neprestano progoni strah od napuštanja i imaju poteškoće pri rješavanju svake razmirice ili sukoba.
Za razliku od njih, njihovi vršnjaci iz relativno dobrih ili čak umjereno nesretnih brakova, imaju daleko bolju ideju što žele od svog partnera, o zahtjevima i žrtvama koje se traže u bliskoj vezi. Jednom kada uđu u brak sjećanje na to kako su njihovi roditelji prebrodili svoje probleme i kako su surađivali tijekom krize, služe i kao vodič, i kao utjeha pri pojavi vlastitih bračnih problemima.
A što je s djecom koja žive u obiteljskoj zajednici punoj nasilja, svađa i drugih ružnih scena? Isti autori naglašavaju da tamo gdje postoji nasilje ili izraženi otvoreni sukobi, brak ne donosi nikome baš nikakva dobra i tad je za djecu daleko bolje živjeti s rastavljenim roditeljem.
Međutim, vjeruju da je nesretan, ali podnošljiv brak, tj. brak u kojem će roditelji nastojati živjeti u ljubavi, bar zbog vlastite djece, bolji nego brzopleti razvod.
