Ja bih prije rekla da iza svakog muškarca stoji umorna žena. Točka.
Zašto se podrazumijeva, u obiteljima gdje su mama, tata, sin i kćer, da je normalno da kćer uvijek pomaže mami u kuhinji i kućanskim poslovima dok se tata i sin odmaraju poslije ručka?
Dvadeset godina kasnije buduća će žena tog sina biti ljuta i gunđati svojim prijateljicama kako ON ne zna ni čarape podići s poda (maknuti tanjur sa stola, počistiti dlake u kupaonici i slično).
Je li društvo licemjerno ako radi takvu podjelu 'uloga'?
Činimo li uslugu vlastitoj djeci stavljajući ih u sve te kalupe? Tko je uopće 'propisao' da je sve to normalno?
Ukoliko vlastitog sina ne osposobimo za samostalni život i ne usađujemo mu različite radne navike još od malih nogu, hoće li kod nas živjeti do svojih 45 ili 50 godina?
Ukoliko kći naučimo da je ona, uz majku, jedina koja ima radne zadatke i jedina koja je sposobna sluhati ručak ukoliko mama nije kod kuće, hoćemo li od nje napraviti doživotnu robinju, služiteljicu drugima?
Kolumna puna pitanja koja bi svakoga od nas mogla (i trebala!?) potaknuti na promišljanje o odgoju vlastite djece.
Da, naravno, muškarac ne može dojiti dijete ali može se noću dići i promijeniti mu pelenu.
Zašto se mi žene pravimo nezamjenjivim heroinama koje jedino to mogu učiniti, a nakon toga opet gunđamo prijateljicama na rijetkim kavama, kako sve moramo same?
Dakle, ne trebamo sve raditi same.
Ne podcjenjujmo muškarce. Ako su toliko uspješni na vodećim pozicijama u poslu, politici, sigurna sam da bi znali i pelenu promijeniti. Oprati suđe. Pospremiti rublje. Samo im treba dati priliku. Ok, i imati živaca par godina da ih naučimo da to rade.
A sebe moramo naučiti da je pomoć nužna i potrebna. I da imamo pravo na užitak. Na više kava s prijateljicama. Pa čak i na kino, kazalište ili koncerte.
Ako smo već mi sami odgojeni tako da postoje jasne podjele u društvu, ako vidimo da to nije dobro, ako nas same to ne čini sretnima, učinimo promjene u sebi i naučimo našu djecu, našu budućnost, da stvari mogu funkcionirati i drugačije. Bolje. Sretnije. Ispunjenije.
Jer, kad nam djeca odrastu, želimo da budu sretni, zar ne?
Piše:
