Ono što se danas zove Starogradskim poljem ili što se za vrijeme rimske vlasti nazivalo Ager Pharensis, a u srednjem vijeku Campus Sancti Stephani izvorno je mnogo starijeg postanja.
cate-200912240310004 To polje je najprije bilo grčka hora, a njegovu parcelizaciju proveli su u djelo četristo godina prije Krista prvi stanovnici helenskog polisa Pharos. Ovaj izvanredno važan kulturni spomenik, ta drevna hora faroi najbolje se vidi iz zraka.
Prvi je ovaj humanizirani krajolik koji obuhvaća oko 1200 hektara još i danas obrađenog zemljišta iz pozicije pješaka 1859. prepoznao arheolog Šime Ljubić.
On je ovo katastarski parcelizirano polje pored Staroga grada nazvao ager colonicus, a nastanak mu je smjestio u doba rimske uprave. Ljubić je pogriješio zato što je slijedio znanost svoga vremena i njezino nesnalažanje s grčkim mjernim i katastarskim sustavom.
Zato je pravilna kvadratična parcelizacija hvarskog središnjeg polja s vrlo dobro sačuvanim suhozidom koji odjeljuje pojedine posjede i puteve zbog svoje zagonetnosti privlačila u XX. stoljeću znatnu pozornost brojnih znanstvenika. Neki su se tek zadovoljavali da ovaj tisućljetni krajolik opišu s patetikom zavičajnika, a neki, poput Engleza John Bradforda, nad ovim su prostorom postavljali teška arheološka pitanja.
Bradford je tako proučavajući zračne snimke Hvara već 1957. u monografiji o uređenju antičkih agrarnih površina uočio da parcelizacija hvarskog agera, kako su ga tada latinskim jezikom jedino i nazivalo, nije uopće rimska.
Englez je shvatio da su starogradske parcele koje su inače neobično malene i kvadratične u odnosu na mnogo veće i pravokutne rimske parcele, nastale u nekom drugom svakako starijem vremenskom razdoblju.
Zaključak da se u starogradskom polju radi o tragovima jedne starije, a to će u ovom slučaju reći grčke uljudbe, te da mali obujam parcela nije povezan s malom površinom cijeloga polja, nije se donio ni odmah ni brzopleto.
Događalo se to postepeno pa je nakon desetaka tekstova i brojnih istraživanja od kojih su posljednja završena prije dvadesetak godina nedvojbeno dokazano da je parcelizacija starogradskog polja jedna od najbolje sačuvanih grčkih parcelizacija uopće.
Naravno da hora faroi, a horos znači međašni kamen, nije prvi put raspodijeljena, niti prvi put naseljena, niti prvi put obrađivana u grčko vrijeme. U ovom su polju pronađeni keramički ostaci iz neolita stari i do 8000 godina, ovdje je evidentiran vrlo bogati život prvih stanovnika u brončanom i ranom željeznom dobu.
Ti prastari vlasnici starogradskog polja davno prije grčke kolonizacije izgradili su oko polja obrambene gradine koje još i danas flankiraju ovaj visoko kultivirani prostor.
U vrijeme vladavine Rimljana grčka je hora postala ager u kojemu je izgrađen čitav niz villae rusticae. Za razliku od Grka koji su živjeli u utvrđenom Pharosu Rimljani su na otoku živjeli opuštenije i s lakoćom su asimilirali ilirsko autohtono stanovništvo pa nisu imali razloga svoje plodno polje braniti od napadača jer tavih više nije bilo.
Hvarska helenska parcelizacija nije iznimkom jer je na Mediteranu bilo mnogo grčkih kolonija i njihovih hora. Ona je jedinstvena po svojoj dobroj sačuvanosti i današnjoj agrarnoj aktivnosti. U parcelama starogradskog polja umijeće pamćenja doživljava svoj trijumf jer se ovdje iste međe poštuju u kontinuitetu već gotovo dva i pol tisućljeća, od vremena kada su u ove međe postavljeni prvi kamenovi i od kada su one prvi puta katastarski fiksirane.
Stari Grci su od VIII. do IV. stoljeća prije Krista kada su kolonizirali i otok Hvar, osnovali na Mediteranu stotine naseobina koje su sve bile agrarnog karaktera. Hvarska hora tako se može usporediti s nešto većim ali ne i bolje sačuvanim parceliziranim katastarskim površinama u helenskim kolonijama u Metapontu u Južnoj Italiji, u Emporiju u Španjolskoj kod Barcelone ili u Hersonesu na Krimu u Crnom moru.
U ovom polju i na njegovim rubovima štovao se s najvećom energijom kult boga Dionisa. Lik ovog boga koji se prikazuje s vijencem spletenim od lozovog lišća grčki kolonisti stavili su na svoj hvarski novac.
Oni su teatarske svetkovine Dionisove, boga vina i voća, održavali u veljači i ožujku kad su u ekstatičnim ritualima razdragano slavili buđenje novog prirodnog ciklusa. Većina starogrčkih kamenih reljefa pronađenih u starogradskom polju ili na njegovim rubovima povezana je isključivo s dionizijskim svečanostima, povezana je s bogovima šuma i ljubavi, sa Silvanom i nimfama, bakhanaticama i menadama.
Ovdje su se nekoć prinosile životinjske žrtve, ovdje su bučno plesali muškarci i žene, ovdje se polis krvnim žrtvama čistio od počinjenih zala. Uostalom ovdje je polis vjerovao u reinkarnaciju.
Jer život prvih grčkih kolonista nije na Hvaru bio lagan, pa su se oni, jer je njima Dionis bio uzorom, držali drevnog helenskog načela o životu u radosti i o smrti u nadi. Oni su vjerovali da će se s proljetnim buđenjem prirode oni, kao i njihov Bog, bnoviti, očistiti od grijeha i ponovno oživjeti.
Žene su bile posebno aktivne u Dionizijevom kultu pa njihove ekstatične i razodjenute povorke možemo lako zamisliti usred starogradskog polja. Danas je ovaj neobični spomenik kulture rada još uvijek poljoprivredno aktivan. Po poljima doduše više ne hodaju vesele grupe koje slave Dionisa niti su u polju ladanjske kuće starih Rimljana.
Ovdje se danas uzgaja loza i okopavaju masline onako kako se to radilo tisućljećima. Na žalost drevna hora faroi, taj skladni rimski ager, ugrožen je od svojih vlastitih baštinika. Ima ih koji svakodnevno razvlače kamenje sa ovih stoljetnih međa, ima ih koji bi željeli, kad bi im se dopustilo, ovdje graditi betonske kuće. Još prije dvadesetak godina vodila se, srećom uspješno, velika javna rasprava s onima koji su zbog interesa velikog kapitala usred hvarske hore htjeli sagraditi modernu zrakoplovnu luku.
Pobijedio je razum pa zato niti u starogradskom polju niti na otoku nema još modernog aerodroma, piše Slobodan Prosperov Novak.
