Ogromna ploča s natpisom 'Besplatno razgledavanje hotela' zasjala je pred nama kao dijamant u prašini. O da, tu smo.
Nismo još dobili ni ključ od sobe, a mladić koji radi na recepciji ushićeno je počeo pričati o svome gradu:
'Yazd ima specifičnu arhitekturu od blata i posebne tornjeve badgir koji provjetravaju unutrašnjost kuća! Ako želite, sutra ujutro mogu vas provesti po gradu i pokazati vam mnoge zanimljive stvari!'
Klasična turistička spika ili ne, Muhamedova ponuda da iz prve ruke upoznamo grad, od lokalca, zvučala nam je odlično. Dogovorivši se s njim za vrijeme polaska i polako hodajući prema sobi, Matija mu je još doviknuo:
'Hoćemo ići do zoroastrijanskog hrama vatre? To nas najviše zanima...'
'Naravno, prijatelji,' odgovorio je pa namignuvši nadodao, 'i to uz jedno iznenađenje... Laku noć!'
Bilo kuda, Bog svuda
Nakon što smo upoznali muslimansku stranu Irana, zaintrigirale su nas i druge religijske manjine koje tu žive. Kroz razgovor s ljudima sve više i više spoznavali smo značaj i utjecaj vjere u većinski šijitskom Iranu. Jedan vozač taksija nam je pokazao osobnu kartu na kojoj je navedena vjeroispovjest. Vjeroispovjest pod obavezno.
'Može li se netko izjasniti kao, na primjer, ateist?', zanimalo je Dvinu.
'Kao ateist?!', začudio se. 'Ne, to ne postoji kao izbor.'
'Pretpostavljam da nema ni agnosticizma?'
'Ne.'
Stvar je vrlo jasna. Islamska republika Iran službeno ne priznaje postojanje nereligijskih ljudi u svojoj zemlji. Točka.
Međutim, ne priznaje ni postojanje određenih drugih pripadnika različitih religija. Hm... Zanimljivo s obzirom na činjenicu da je upravo u Iranu krajem 19. stoljeća nastao Bahaizam, monoteistička religija koja zagovara spiritualno jedinstvo cijelog svijeta. Iako je njihov manifest poštivanje vlasti zemlje u kojoj žive, miroljubivost, tolerancija, sklad znanosti i religije, smanjenje razlika bogatih i siromašnih kroz produhovljavanje pojedinaca, obrazovanje dostupno svima, između ostalog, ova se religija tadašnjoj vlasti nije učinila pretjerano simpatičnom pa su Bahai masovno masakrirani i protjerani iz Irana. Progon pripadnika te religije i dalje je na snazi, pa Bahai danas žive u mnogim zemljama svijeta, uključujući i Hrvatsku.
Otkrivanje blaga
Iako nas je, naravno, zanimao i Yazd kao grad, ipak nas je najviše privukla činjenica da ovdje živi najveći broj pripadnika zoroastrijanske religije. Saznanje da je Yazd epicentar sljedbenika istog onog Zaratustre kojeg je Nietzsche odabrao za naslov svoje knjige, šiknulo nam je adrenalin u žile. Razmišljajući o upoznavanju nečeg što je još uvijek vrlo živo iako vuče korijene iz vremena slavnog perzijskog carstva, nekih pet, šest stoljeća prije Krista, nestrpljivo smo legli na spavanje čekajući jutro.
Tipičan iranski doručak (kuhano jaje, lepinja, crni čaj) već je ranoranioce čekao spreman u atriju hotela. Muhamed je već bio tamo. Zajedno s iznenađenjem kojeg nam je obećao.
'Dobro jutro! Ovo je moj najbolji prijatelj Mehrdad, on je zoroastrijanac!'
Mehrdad nas je odmah poveo do hrama vatre gdje se čuva plamen koji navodno gori od 470. godine. Objasnio nam je da je vatra zajedno sa zemljom, zrakom i vodom sveta za zoroastrijance.
Zanimalo nas je kako to da je ta religija preživjela toliko godina, uprkos naknadnom dolasku velikih svjetskih monoteističkih religija, odnosno u ovom slučaju islama. Sjedeći u hladu ispred hrama vatre, koji je izgledao kao neka moderna kuća, nastavio je ponosno:
'Morate znati da se dosta Iranaca ponosi svojom kulturom. Vole isticati svoju bogatu povijest i svjesni su da je zoroastrijanizam više od religije, to je naš identitet. Kada odete u Perzepolis to ćete vidjeti i sami!'
Tako je govorio Zaratustra
Iako je ovo što je Mehrdad pričao bila istina, uvjerili smo se da odnos današnjeg iranskog društva u praksi i nije baš blagonaklon prema zoroastrijanskoj manjini u Yazdu. Dovoljno je bilo posjetiti Tornjeve tišine, kružne podignute strukture koji se nalaze u predgrađu grada na koje su Zaratustrini sljedbenici polagali svoje preminule da ih pojedu lešinari. Razlog tom činu je njihovo poštivanje zemlje kao jednog od četiri sveta elementa kojeg se ne želi zagaditi tijelima preminulih.
Uspinjući se na jedan od dva postojeća tornja nalik na obrambene kule, zanimalo nas je zašto više nisu u funkciji ako je zoroastrijanska religija dopuštena i poštovana u Iranu. Mehrdad se malo zacrvenio.
'Vlast više ne dopušta takvo tradicionalno sahranjivanje...', stidljivo je odgovorio.
'Na koji način i gdje sada sahranjujete svoje preminule?', pitao je Matija.
'Tamo, pokapamo ih u zemlju', pokazao je prstom u ograđeno groblje u podnožju brda.
'Nije li to u suprotnosti s vašom vjerom?'
'Da...', promucao je.
Osjetila se blaga nelagoda u njegovom glasu, ali nas je ubrzo počeo uvjeravati da je njihov odnos s muslimanima odličan te je zagrlio Muhameda koji je stajao pored njega.
Spuštajući se s vrha Tornja tišine, zastali smo i bacili još jedan pogled na grad i moderno groblje koje se protezalo u podnožju. Neobičan primjer simbioze prošlosti i sadašnjosti, topli pustinjski povjetarac, i gola brda okupana zlatnim sutonom. Pogled ispred nas oduzimao je dah.
'Kakav lijep pogled na grad!', rekla je Dvina.
'Prekrasan zalazak Sunca!', rekao je Matija.
Mehrdad nije rekao ništa, ali se smješkao.
Zanima me što bi rekao Zaratustra.
