Hoteli su dosadni, a i skupi... zato je bolje guzu parkirati po hostelima, pogotovo kad čovjek organizira ovakve dugotrajne gonzo akrobacije... u hostelima upoznaš svakakvog interesantnog svijeta.
cate-201003310488004 Jedini je problem što svaka konverzacija započinje s vječito istim pitanjima - Odakle si? Gdje si putovao? Kamo putuješ? To zna biti naporno... jubilarni, pet stoti put objasniš da si pročelnik za gonzo pitanja, da braniš boje instituta za akciju, da promičeš kult-akciju, da se rukama i nogama boriš protiv malograđanštine, kolektivnog odlaska u Schladming početkom siječnja i sličnih nakaradnih izmišljotina... aj ti to ponavljaj deset puta dnevno, od hostela do hostela...
S vremenom promjeniš ploču... pričas da si shoeshine boy... pa da si pobjegao s cirkusom... da si dobrovoljac za ispitivanje čudnih lijekova... da si gadno stradao jer si krknuo viagru, pa onda zaspao na trbuhu...
Dojadi i to, pa se na kraju vratiš staroj, provjerenoj istini o pokrivanju priče... jednostavno priznaš da si okorjeli konzument jegera s tendencijom neprestanog gibanja prema naprijed.
Na kraju promjeniš rutinu pa se vratiš hotelima.
Početak Srednje Amerike dobro me pomazio... stvari su se u Panami i Costa Rici razvijale dobro... ali to su ionako rubni dijelovi regije... neke nove zvijezdice na američkoj zastavi... došlo je vrijeme da se bacim u onu ozbiljniju, 'pravu' centralnu ameriku.
Banane, kava, vulkani, potresi, uragani, diktatori, revolucije... here i come!
Najprije sam potegao do Nikaragve. Tamo je vlast ugrabio Daniel Ortega, stari diktator s tendencijom totalne grabeži imovine u svrhu vlastitog bogaćenja, sve pod parolom kako - čitav svoj život živi kršćansko socijalna načela (ha!). Upoznao sam dečke koji su me provozali managuom, pa me odbacili do obližnjeg vulkana Masay... čudno, a mislio sam da više nikada neću ići u vulkan...
Pa smo otišli do gradića imena Granada, ukrcali se u čamac, pa se vozali Lagoom de Nicaragua. Na jezeru se nalazi 365 otoka, od koji je većina na prodaju... trži se u razmjeru od nekoliko stotina tisuća, pa do nekoliko milijuna dolara, ovisno o veličini i loakciji...
Nikaragva je siromašna da ne može biti siromašnija, ali ipak, postoji određen broj moćnika koji drže sve te plantaže kave i banana, a i Ortegina svita se nalapala u međuvremenu, pa se otoci prodaju sve u šesnaest... dobro poznata teorija o 200-tinjak bogatih familija (i opet - ha!)
Iz Nikaragve sam potegao u Honduras. Tumarao sam Tegucigalpom, penjao se na brdo Picachu, švrljao Old Townom nekoliko dana...
Honduras je, ne bi čovjek vjerovao, prošle jeseni pretrpio snažna politička previranja, u kojima je vrhovni sud dao hapsiti predjesjdnika... sasvim neuobičajeni scenarij za ovaj dio svijeta... stvar je rezultrala zamiranjem turizma, koji je taman počeo hvatati ozbiljniji momentum.
A onda sam se prebacio u Salvador... i opet sam upoznao dečke koji su me provozali, najprije po El Salvadoru, a onda i po Santa Ani. Prešli smo granicu s Hondurasom, švrljali po starim gradovima Maya, a onda se prebacili u Gvatemalu i odjurili do Antigue...
Automobilom, kakvih šest ili sedam stotina kilometara... što je puno bolja varijanta od vožnje avionom.... stara je istina da leteći avionom preletiš svu onu dobru zajebanciju ispod...
Lijepo je pronaći nove prijatelje, u Salvadoru, pa se s njima vozikati Centralnom Amerikom... slušati njihove priče... slušam Maca, potomka starih Maya, bivšeg borca protiv gerile... puši kao lud, pali jednu cigaretu za drugom.
Pitam ga kako to da puši toliko... kaže da su 1991 gerilci njega i još nekoliko kolega potjerali i neka polja kave... ostali su tamo čitavu noć, pod najezdom rojeva komaraca... u namjeri da ih otjeraju, pušili su po dvije cigarete odjednom... kaže da se tada navukao...
Slušam i Maria, koji kaže da je jednom, prije deset godina, imao curu iz Slovenije... kažem mu ja da to znači da je spavao sa gotovo trećinom stanovništva Slovenije... pa se smijemo...
Pitaju me gdje je Hrvatska i kakva je to zemlja... rekao sam im gdje je Hrvatska i rekao sam im kakva je to zemlja, mala i slatka... pričao sam im o Zagrebu u proljeće i o creskim plažama. Svašta sam im pričao dok smo se kvrgavim cestama truckali Gvatemalom...
Pričao sam im svašta, i tada sam, po prvi puta od kada sam krenuo na ovo putovanje, osjetio da pripadam svojem starom kraju...
Pa kvaragu... od tamo je Johny Štulić..., a i Željko Malnar, stari pionir jahanja na istok je iz Peščenice... i Krešo Raguž, veliki bijeli afrički poglavica je iz Dubrave... i Veličan, onaj car koji skuterom juri po aziji, i on je isto iz Zagreba... i Robert Pauletić, najveći um države je iz mojeg kraja...
Pjesnici, pisci, putnici i lutalice... sve su to domaći sinovi... pa tako, drnadajući cestama Gvatemale, osjećao sam se kao jedan od njih... ili svi oni zajedno...
Iz Gvatemale sam odletio za Belize, pa se dobra dva dana izležavao na pješčanim plažama otoka San Pedro trećeg sam dana pomislio da ću izludjeti... kada ti gonzo akrobacije i luđački ritam putovanja uđu duboko pod kožu, više ne možeš podnjeti spori ritam... tjera te u ludilo, moraš se gibati ravno naprijed, bez zastajkivanja...
Sjeo sam u gliser, odjurio do Belize Cityja i ukrcao se na avion za Mexico City. Sada sjedim na plaži pored katedrale i kuckam ove retke. Iza mene je mjesec dana putovanja... avantura se primiče svome kraju... večeras letim u Miami, u kojem se osjećam kao kod kuće i u kojem me čeka nekoliko dragih prijatelja... nakon toga letim za Afriku, gdje me čeka moja viša savjetnica za vozačko navigacijska pitanja...
Put se primiče svome kraju... nepoznato se pretvara u poznato... avanture ostaju iza mene... odlazim na uhodane staze, terene koje dobro poznajem i jako volim.
A sve ovo iza mene... ispalo je kako je ispalo... dosta je toga bilo unaprijed isplanirano, barem generalna marš-ruta... ali dosta toga je i nije... nisam imao pojma da će se neke stvari dogoditi...
Nisam imao pojma da će Santiago opaliti potres, da će zbog toga tuliti sirene opasnosti od Tsunamija... nisam znao da ću se zbog toga javljati u dnevnik HRT-a...
Nisam imao pojma da ćemo ostati zarobljeni na Uskršnjem otoku... da će Englez jedne noći, bedast od cuge, skočiti na stol i oponašati Brada Pitta kako izgovara - e-ri-ver-der-či...
Nisam imao pojma da ću se u Asuncionu zarakijati sa svojim Patrickom, i da će mi zbog toga pobjeći avion za Panamu... Nisam imao pojma da ću se sa Macom i Marijem provozati kroz Salvador, Honduras i Gvatemalu, da ćemo pričati o rojevima komaraca u poljima kave, o Slovenkama i o creskim plažama...
Ali prije svega, nisam imao pojma da ću jednu noć provesti u džungli...
Sinoć sam, nakon tjedana samoizloacije, provjerio portale, da vidim što se događa... pa sam pročitao da premijerka Kosor želi tužiti HRT zbog neke šale u nedjeljnoj emisiji... svakodnevica... vlada.. tužbe... porezi... sindikati... prosvjedi...
Čitam vijesti iz domovine, a iz redaka mi izviruje zeleno lišće... noć u džungli Amazone, tamo negdje pokraj Manausa...
Gdje smo otišli Nizozemac Mathijas, Mike - dečko iz Liverpoola, Indios kojeg smo zvali Alex i ja... zavukli smo se u šumu i u nekoliko sati podigli vlastiti logor... golim rukama smo izradili zaklon od kiše... pala je noć, majmuni su urlikali iznad naših glava. Alex je naložio vatru... pa je na nju bacio pile koje je ponio sa sobom onda smo sjedili u tišini i slušali kako pucketa vatra.
Kad se meso zacrvenilo, Alex je skinuo pile s vatre i počeo ga kidati golim rukama.... dobri, nasmješeni sin Amazone, ruku izbrazdanih od grubog života... kidao je meso na komade i bacao ga na lišće od kojeg nam je napravio tanjur. Onda je polomio grane stabala, i mačetom nam, u roku nekoliko minuta izdubio noževe i vilice. Gledali smo ga otovrenih usta, i nama gradskim mamlazima, izgledao nam je kako da je pobjegao iz samog srca svjeta.
Onda smo pojeli večeru, i još satima gledali kako nam se pod nogama polagano gasi žar vatre. Ujutro sam nož i vilicu omotao u papir i spremio na dno torbe... Mjesec dana kasnije, u zračnoj luci Mexico Citya ta će torba biti izgubljena. Nije mi žao glupe odjeće... niti mi je žao ičega iz nje...
Ali dao bi puno, puno toga da još barem jednom mogu u ruke uzeti taj nož i tu vilicu koje je za mene izdubio dobri, nasmješeni sin amazone...
ol rajt
Prethodni članci:
arti-201003150416006 arti-201003080030006 arti-201003220555006
