Dvojac bez kormilara - Dvina Meler i Stefani Hohnjec poslale su prvi izvještaj s njihovog puta u Papuu na Novoj Gvineji prije nego se upuste u istraživanje džungle, gdje će ostati minimalno deset dana:
Nakon trodnevnog truckanja po avionima napokon smo stigli u Papuu! Vremenska razlika od sedam sati, iscrpljenost i nevjerojatna sparina učinili su svoje.
Zamijenivši noć za dan, jedva smo se s malenog otočnog aerodroma dovukli do prvog hotela. Pust, jeftin i prostran, pomalo sablastan na prašnjavoj cesti činio se idealan. Bili smo jedini gosti. Prvi dogovor pao je ujutro: prije nego se bacimo na organizaciju puta u džunglu u samu unutrašnjost Papue, odlučili smo malo zaliječiti umor na jednoj od prekrasnih plaža na Tihom oceanu.
arti-201007190301006 Nova Gvineja drugi je najveći otok na svijetu. Dijele ga dvije države: na zapadu je indonezijski dio, Papua, u kojem se trenutno nalazimo, a na istoku država Papua Nova Gvineja.
Unutrašnjost otoka predstavlja jedan od najneistraženijih dijelova svijeta. Cilj je zavući se što dublje u džunglu i doseći plemena koja su još uvijek izvan doticaja civilizacije. Prvi pravi izazov na tom putu nam je pronalazak adekvatnog vodiča i ostale prateće ekipe. Problem je također pronalazak čamca i goriva jer tamo gdje se planiramo zaputiti ne postoji nikakva infrastruktura.
arti-201004220467006 Danima smo pokušavali pronaći vodiča koji zna jezike plemena koje ćemo posjetiti, Kombai i Korowai. U Sentaniju, gradiću kojem smo odsjeli, već nas svi znaju. Nemoguće je proći cestom, a da nas ljubazni stanovnici ne pozdrave. Neki samo mašu, druge zanima odakle smo, treći dobacuju neke od rijetkih engleskih riječi koje znaju - 'hello' i 'how are you'. Čini se da je engleski jezik ovdje nepoznanica. Čak su nas u nekoliko navrata oni koji malo razumiju engleski upitali kako to da ne govorimo indonezijski jezik? Čudno im je kako netko može doći ovdje i ne razumjeti njihov jezik.
Nakon pet dana organizacije napokon smo spremni. Pronašli smo zanimljivog i iskusnog čovjeka koji odlično poznaje put kojim želimo ići. Imali smo sreće što smo preko vlasnika hotela u kojem smo odsjeli upoznali i dva pripadnika plemena Korowai. Oni su nedavno došli u Sentani nakon cijelog života provedenog u džungli gdje su navikli biti goli. Doživljavajući odjeću kao svojevrsni statusni simbol, pokušali su se prilagoditi civilizaciji i nije im smetala ni visoka temperatura ni vlažnost.
Iako smo prije dolaska ovdje imali informacije da je kanibalizam prošlost, naš nas je vodič uspio razuvjeriti. Kroz nekoliko priča o tome kako je nedavno skoro izgubio živu glavu na jednom od svojih mnogobrojnih odlazaka u džunglu, shvatili smo da je ljudožderstvo i danas itekako prisutno i da postoje zajednice koje ne reagiraju najbolje na dolazak stranaca u svoje područje.
Kako je rekao, oni ih ubiju i potom ritualno pojedu. Najukusniji dijelovi tijela navodno su guza i dlanovi. Osim kanibala, najveću opasnost predstavljat će nam komarci. Po našim saznanjima, svi koji su bili u džungli dobili su malariju. Tješi nas jedino činjenica da malariju prenosi ženka vrste Anophelles i to samo od sumraka od zore. Znači, s padom mraka dolazi povećan oprez.
Sutra u cik zore krećemo unajmljenim aviončićem koji će nas iskrcati usred prašume. Tamo nas čeka čamac s kojim ćemo putovati nekoliko dana do mjesta od kuda krećemo pješke kroz džunglu do prvih sela plemena Korowai koji žive na drveću i još ponekad prakticiraju kanibalizam...
Prethodni članci:
arti-201003130207006 arti-201004220467006 arti-201007190301006
