Put je dosta iscrpljujući jer od Rabata vozimo puna dva dana i dvije noći bez spavanja, a osim povremenih rijetkih gradova ništa ne remeti sablasnu tišinu pustinje. Nakon bezbroj policijskih kontroli i pokoje deve na cesti dolazimo ujutro na granicu.
Odlično vrijeme, s obzirom da granica ne radi po noći, ali tu nas je dočekala kolona vozila. Procedura je išla toliko sporo da smo morale upotrijebiti naš šarm. Naime, pješke smo otišli do policajca i objasnili mu da smo turisti te da bi bilo u redu da nas pusti preko reda.
Uvidjevši da su nam papiri čisti rekao je da možemo krenuti. Čekala nas je vožnja od 4 kilometara između granica. Znale smo da je područje minsko polje i vidjevši da ima više različitih puteva odlučile smo sačekati neko lokalno vozilo da ga pratimo. Tako je i bilo. Sa svih strana su bile olupine automobila koji su očito otišli u krivom pravcu.
Na mauritanijskoj strani smo opet upotrijebile šarm. Ovaj put smo objasnile policajcu da želimo čim prije ući u Mauritaniju da iskoristimo dan za razgled obližnjeg nacionalnog parka na Cape Blancu koji se nalazi pored drugog najvećeg mauritanijskog grada Nouadibhoua.
Ljubitelji vlakova trebaju znati da svaki dan iz Nouadibhoua prema pustinji kreće najdulji vlak na svijetu. Njegova kompozicija je duga preko 2,5 km! Ali, samo je jedan vagon putnički, a svi ostali služe za prijevoz željeza. Bez obzira na to dopuštena je besplatna vožnja u teretnim vagonima.
Možda Nouadibhou nema turističke atrakcije, ali ono što je sigurno i što smo u više primjera doživjele na vlastitoj koži, iznimno su ljubazni ljudi. Kako smo jako uočljive u našem vozilu, svi nam dovikuju Welcome! Koga god smo upitale za smjer ili neku drugu informaciju na izrazito ljubazan i uslužan način su nam pomagali. Čini nam se da su upravo ljudi najveće bogatstvo ove zemlje.
Iako se Cape Blanc (Bijeli rt) nalazi svega par kilometara od Nouadibhoua, bilo je teško doći do njega. Ne zbog toga što cesta nije asfaltirana, nego nigdje nema znakova, a svi putevi u tom smjeru su završavali pred ogradom velike rafinerije nafte. Uskoro smo došli do znaka koji nas je obavijestio da ulazimo u nacionalni park Banc d'Arguin, a na samom rtu nas je dočekao slikovit prizor svjetionika koji izgleda nije bio dovoljan za desetke nasukanih brodova.
Ovo mjesto je poznato kao sastajalište morskih lavova koji su nažalost visoko ugroženi. Na svijetu je ostalo još samo stotinjak primjeraka ove ugrožene vrste i svi se nalaze samo ovdje. Taj dio Afričkog mora ujedno je poznat kao jedno od najbogatijih mjesta ribom na svijetu. To smo se uvjerili kada smo vidjeli mnoštvo ribarica na obzoru.
Vezani članci:
arti-201101240857006 arti-201101190749006 arti-201012170382006
