Pitate li se i vi nekad zašto smo uopće ovdje? Je li u ljubavi i ratu zaista sve dozvoljeno, kako kaže stara izreka? Trebamo li nositi srce na rukavu, izložiti se riziku da nas osoba koju volimo odbije i moći nastaviti sa životom nakon ljubavnog brodoloma?
Nama je priča o baki Zorki jako, baš jako lijepa i prenosimo vam je u cijelosti :)
"Moja pratetka Zorka krajem pedesetih godina prošlog stoljeća fatalno se zaljubila u dečka iz susjednog sela. Ona je bila fazon mene, za ljubav dajem sve, od*ebite tradicijo, običaji, od*ebite susjedi i rodbino. Spletom tadašnjih nesretnih okolnosti on je morao pobjeći u Australiju. Složio joj je patničke fazone: “Zorka odlazim, vratit ću se po tebe, čekaj me, ne udaji se, ne rađaj sinove fukari".
Zorka je ladno odgovorila: "Ja ću doći za tobom."
Priča meni to moja pratetka Zorka prije nekoliko godina, sjetim se toga slučajno večeras i meni u glavi moj posljednji dejt. Imam 25 godina, mobitel, Viber, Facebook, Whatsapp i sva ostala čuda koja omogućavaju da se Dragi i ja dogovorimo kad ćemo, što i gdje. I dogovaramo se čitav dan, gdje ćemo, što ćemo, što će on obući da ne bi bilo ko zadnji put (on u trenirci, ja u haljini) i sve ostale boljke koje zamaraju današnji svijet. Ali, to nije poanta ove priče.
Tetka Zorka ima 17 godina. Polupismena je djevojka u duvanjskom selu. Pokupi ono malo stvari što ima, pješke ide do grada pa s autobusom pa s vlakom pa brodom putuje tri mjeseca. Bez mobitela. Bez Vibera. Bez Facebooka. Bez točnog dogovora. Ona je jednostavno rekla da će doći, a on je jednostavno rekao da će je čekati tamo.
Nepismenost. Odjeća seljanke. Autobus. Vlak. Brod i pučina tri mjeseca.
I bili su zajedno skoro 60 godina.
On ju je jednostavno čekao, i ona je jednostavno otišla za njim.
Je li takva luđačka ljubav izumrla? Što nam se to događa? Tko je nama iskomplicirao živote? Zašto završavamo u brakovima bez ljubavi, a u ruci danas držimo čitav svijet? Zašto završavamo u vezama gdje se ljubav samo priželjkuje, u kojima se samo trudimo da zavolimo nekoga? Zašto ostajemo s onima koji nas gaze i varaju? Zašto lažemo o plodnim i neplodnim danima? Zašto pravimo djecu da bi zadržali curu ili dečka? Zašto ostavljamo one koje volimo zato što su na hranidbenom lancu ispod nas? Zašto ponižavamo one koji nas vole?
I glavno pitanje, koje mi ovih dana i naročito ovih noći, ne izlazi iz glave: Zašto danas kad imamo mobitel, Viber, Fejs, auto, 50 maraka za autobusnu kartu, slobodu kretanja, slobodan vikend mi nemamo hrabrosti otići tamo gdje želimo? Zašto nemamo hrabrosti ostaviti sve što imamo za ljubav, i zašto nikad nismo sigurni da nas ta ljubav stvarno čeka?
Nemam pojma.
Ali znam da je svijet ovako ružno mjesto samo zato što prečesto nemamo hrabrosti nekome reći: "Čekaj me, doći ću po tebe". Zato što nemamo hrabrosti ni čekati ni otići.
Garantiram vam svojim životom, svijet je ogavno mjesto zato što ljudi više nemaju hrabrosti za luđačku ljubav.
Dugo nisam vidjela tetku Zorku, ali dobro pamtim što mi je tada rekla na kraju priče: "Sine, u svemu je dozvoljeno biti kukavica, osim u ljubavi. U ljubavi ne budi kukavica, i nikad ne voli kukavice."
