Smrt je jedan od najdubljih i najneizbježnijih događaja koje doživljavamo kao ljudska bića. Unatoč svojoj univerzalnosti, mnogo toga o smrti i dandanas je obavijeno velom tajne.
Međutim, novija znanstvena postignuća daju nam jasniju sliku o tome što se događa s tijelom i mozgom kada umremo, među kojima su i objašnjenja o oslobađanju specifičnih kemikalija koje oblikuju naše posljednje trenutke.
Proces umiranja: Fizički slom
Smrt nastupa kada tijelo više ne može održavati vitalne funkcije. Ovaj proces često počinje otkazivanjem organa, postupnim gašenjem koje u nekim slučajevima može potrajati, kao kad netko boluje od terminalne bolesti. Srce prestaje kucati, što zaustavlja dotok krvi u mozak, pluća i druge organe.
Bez kisika, mozak počinje umirati, a nakon svega nekoliko minuta moždane stanice su nepopravljivo oštećene. Mozak zatim slijede i drugi organi.
Tada je za tijelo nastupila klinička smrt i reanimacija više nije moguća. Sljedeća faza je biološka smrt. Tada počinje prirodni proces tijekom kojeg se razgrađuju tjelesna tkiva.
U prvoj fazi razgradnje, poznatoj kao autoliza, stanice se počinju razgrađivati zbog nakupljanja ugljičnog dioksida. Enzimi koji su bili odgovorni za održavanje funkcije stanica sada ih počinju razgrađivati. Ovaj proces obično počinje nakon nekoliko minuta do nekoliko sati nakon smrti.
Nakon autolize počinje truljenje, putrefakcija. U toj fazi bakterije koje su prethodno držale pod kontrolom imunološki sustav počinju razgrađivati tkivo, proizvodeći plinove koji uzrokuju nadimanje tijela i ispuštanje jakih neugodnih mirisa. Tijelo postaje zelenkasto dok bakterije razgrađuju hemoglobin u krvi, oslobađajući spojeve sumpora.
Rigor mortis, tzv. mrtvačka ukočenost, obično počinje unutar dva do šest sati nakon smrti. Vrhunac doseže nakon 12 sati. Do toga dolazi jer su zalihe energije, koje su bile potrebne za održavanje mišića u ovoj fazi iscrpljene. Nakon otprilike 48 sati, mišići se ponovno počinju opuštati dok se tkiva i dalje razgrađuju.
U danima i tjednima nakon smrti, tijelo se nastavlja raspadati, što na kraju dovodi do skeletizacije. Na ovaj proces utječu različiti čimbenici, uključujući temperaturu, vlažnost i prisutnost insekata tzv. čistača.
Dok je klinička smrt, definirana kao prestanak kucanja srca i disanja, trenutna, kraj funkcioniranja mozga i tijela to nikako nije.
Aktivnost mozga nakon smrti
Neki se procesi nastavljaju još minutama ili čak satima nakon kliničke smrti. Zapravo, tijekom ranih faza nakon kliničke smrti, tijelo ulazi u niz koraka koje znanstvenici nazivaju "aktivnim umiranjem". Tada se oslobađaju određene kemikalije i aktivnost neurona raste, dok se mozak i tijelo postupno gase.
Revolucionarna studija iz 2013. provedena na štakorima otkrila je da je unutar 30 sekundi nakon srčanog zastoja došlo do značajnog povećanja neuralne aktivnosti u različitim moždanim regijama. Tu hiperaktivnost karakteriziraju sinkronizirane moždane oscilacije slične onima opaženim tijekom povišenih stanja svijesti.
Daljnja istraživanja na ljudima podupiru ideju o pojačanoj moždanoj aktivnosti nakon kliničke smrti. U studiji iz 2022. godine istraživači su uočili slične skokove u moždanoj aktivnosti kod ljudi nakon što im stane srce. To sugerira da mozak i tada možda još uvijek obrađuje informacije.
'Koktel' smrti
Uz pojačanu aktivnost mozga, ključna značajka procesa umiranja je otpuštanje raznih neurokemikalija i hormona koji oblikuju naša konačna iskustva.
Endorfini, prirodni opioidi u tijelu, oslobađaju se u velikim količinama tijekom ekstremnog stresa ili traume, pa tako i kod smrti. Djeluju tako da umanjuju bol i izazivaju osjećaj euforije i smirenosti, potencijalno ublažavajući fizički i emocionalni stres povezan sa smrću.
Upravo taj nalet endorfina može doprinijeti mirnim i bezbolnim iskustvima o kojima često svjedoče ljudi koji su imali tzv. iskustva bliska smrti, pa čak i ako su pretrpjeli ozbiljne fizičke ozljede prije toga.
Također se vjeruje da se serotonin, neurotransmiter povezan s regulacijom raspoloženja i percepcijom, oslobađa u povećanim količinama tijekom procesa umiranja. Povišene razine serotonina mogu dovesti do promijenjenih stanja svijesti, uključujući vizualne i slušne halucinacije. Ovo je mehanizam u osnovi halucinogen i efekt bi mu mogao biti poput onog kod psilocibina, psihoaktivne tvari poznate i pod nazivom "čarobne gljive".
Nalet serotonina može objasniti živopisne slike i duboka duhovna iskustva o kojima svjedoče ljudi koji su doživjeli iskustva bliska smrti.
Osim toga vjeruje se da tijekom umiranja dolazi do masivnih oslobađanja DMT-a. DMT je snažan psihodelični spoj koji se u mozgu prirodno proizvodi u malim količinama, posebice u epifizi, maloj endokrinoj žlijezdi. Učinci DMT-a uključuju duboke promjene u percepciji, osjećaje transcendencije i susrete s mističnim entitetima, koji također mogu objasniti opise koje prepričavaju ljudi koji su iskusili iskustva bliska smrti.
Konačno, budući da je tijelo podvrgnuto ekstremnom stresu tijekom umiranja, dolazi do značajnog oslobađanja adrenalina i noradrenalina. Ovi hormoni odgovorni su za reakciju tijela kada se naglo povećava broj otkucaja srca i raste krvni tlak u pokušaju očuvanja života. Njihov nalet može dovesti do povišenog stanja svijesti i brže obrade informacija, potencijalno pridonoseći fenomenu kojeg neki pojedinci s iskustvima bliskim smrti opisuju kao da ''im je prošao cijeli život pred očima'', piše Psychology Today.
Um nakon smrti: Iskustva bliske smrti i svijest
Jedan od najintrigantnijih aspekata umiranja je upravo iskustvo blisko smrti (NDE). Njega prijavljuju pojedinci koji su proglašeni klinički mrtvima, pa su nakon toga ipak uspješno reanimirani. Među prijavljenim elementima NDE-a su osjećaj mira, izvantjelesna iskustva, jarko svjetlo ili susret s preminulim voljenima.
Jedno značajno istraživanje koje su proveli dr. Sam Parnia i njegov tim istraživalo je NDE kod pacijenata sa srčanim zastojem. Objavljeno u časopisu Resuscitation 2014., a studija je otkrila da je 40 % pacijenata koji su oživljeni nakon srčanog zastoja prijavilo neki oblik svjesnosti tijekom razdoblja kada su bili klinički mrtvi. Neki su se čak prisjetili specifičnih detalja o svojoj okolini, što otvara intrigantna pitanja o prirodi svijesti.
Dok su se iskustva bliska smrti nekoć smatrala isključivo anegdotalnim ili duhovnim, sve je veći znanstveni interes za razumijevanjem neuroloških i biokemijskih podloga tih svjedočenja.
Neki istraživači sugeriraju da su iskustva bliska smrti povezana s posljednjim pokušajima mozga da shvati što se događa dok se gasi, potpomognuto otpuštanjem neurokemikalija kao što su serotonin i DMT. Vodeća teza je da su NDE-i uzrokovani nedostatkom kisika (hipoksija) ili protoka krvi (ishemija) u mozgu, što može izazvati halucinacije i izvantjelesna iskustva. Nagli porast moždane aktivnosti, viđen u gore navedenim studijama, također može igrati ulogu u ovim živopisnim iskustvima ljudi koji su ih iskusili.
Iako nema definitivnih znanstvenih dokaza koji podupiru postojanje zagrobnog života, iskustva bliska smrti sugeriraju da mozak može zadržati određenu razinu svijesti čak i nakon što srce prestane kucati. Međutim, ta su iskustva vrlo subjektivna i mogu se uvelike razlikovati od osobe do osobe, što otežava donošenje čvrstih zaključaka.
POGLEDAJTE VIDEO Hrvati pretjerano ne mare za zdravlje. Sada neki mogu na besplatan preventivni pregled
