Prošlo je samo tjedan dana otkako sam postao kolumnist, a već sam pomislio kako sam napravio najveću pogrešku u životu. Izložiti se tako ljudima, što mi je palo na pamet. Zapravo, problem je bio u tome što mi apsolutno ništa nije padalo na pamet nekoliko dana, a rokovi nisu prijetili ništa manje silovito. Panično sam se vrtio u krug listajući po svojoj mentalnoj mapi recepata tražeći neki dostojan publike za koju pišem i ega koji me svakodnevno stišće, u tajnosti, naravno. I tada sam odustao. Svojoj naoko simpatičnoj, ali zapravo prilično opasnoj urednici koja može desetke zaklati samo jednim pogledom napisao sam već poduži dosta njonjavo intoniran e-mail u kojem se ispričavam, žalim, optužujem - baš kao što je to Zola nekad radio.
Nađite si kulinarske idole da vas motiviraju
Ne, ne umišljam si da sam sam Zola, ali sam nakon tog katarzičnog e-maila shvatio da to niti ne moram biti. Amater sam i ne trebam izmišljati nikakve revolucionarne nove recepte, nego se držati onih koje su moji prijatelji kušači voljko ili nevoljko pojeli bez da su pritom ili neposredno nakon toga pokazivali znakove težih fizičkih ili psihičkih trauma. Jer, realno, i to se nekad znalo događati kad sam još mislio da sam sljedeći još neotkriveni Heston Blumenthal - što i nije neka pradavna prošlost. Dobro, potiho sam uvijek htio biti i Julia Child za siromašne, ali sam, kad sam shvatio da je i ona u kuhinji muževnija od mene, odustao i od toga (barem javno).
Osim toga, bližio se i kraj moje 27. godine, one uklete za koju svi misle da će im biti fatalna kao za Hendrixa, Joplin, Winehouse i sve one divne ljude koje je dotukla njihova ljubav prema hedonizmu. Znao sam da će svratiti nekoliko dragih ljudi koje, kao svaki drugi Međimurec, moram dobro nahraniti i napojiti kako bih obranio boje svog sela na čijem su si imenu mnogi polomili jezik, a neki čak i zube.
Trebalo je to biti nešto jednostavno, jer sam proživljavao ozbiljnu vudialenovsku egzistencijalnu krizu zbog blokade koja me morila, jel. A nisam znao ni za koliko ću točno ljudi kuhati. Moji su prijatelji, naime, svi odreda krasni ljudi, ali su, i nemojte me sad pogrešno shvatiti, i dozlaboga nepouzdani kad su u pitanju dogovori. Nisam ni ja ništa drukčiji, iskreno. Vjerojatno sam čak i gori, no to mora da je obiteljska crta našeg šarenog gurmanskog društva.
Uvijek se počastite dobrim loncem (ako ga ugledate)
Ezogelin juha, gulaš i neki improvizirani desert, to je bio jelovnik. Svi volimo ljuto, pomislio sam, a dok dođe na red desert ionako ćemo svi već biti pristojno pijani pa to neće biti ni važno. Krenuo sam u obližnji supermarket, bilo je jako sparno. Na velikom igralištu vojarne pored koje prolazim čak nitko nije ni trčao, što je inače uobičajeno. Ljudi od čelika, što ćeš.
Doteturao sam prvo pola sata besciljno lutao labirintom polica. Zatim sam se zaljubio u najkrasniji lonac kojim sam se počastio za križni put koji sam prošao od kuće do trgovine u dužini od čak jedne tramvajske stanice. Onda sam kupio nekoliko kilograma luka, češnjak, crvenu leću, bulgur pšenicu, rajčicu, peršin, kilu i pol krave i široke rezance. Trebao mi je i limun - što za cugu, što za garnish, a kupio sam i nekoliko breskvi i kvalitetan sladoled od vanilije s kojima u tom trenutku još nisam znao što ću točno.
Kuhanje je teklo glatko. Krenuo sam s gulašom. Nasjeckao sam kilogram luka jer me moj tetak Mađar davno upozorio da za pravi mađarski gulaš luka treba jednako koliko i mesa. Pirjao sam ga sa sjemenkama kima dok se nije karamelizirao, a zatim sam ubacio češnjak, pričekao pola minute i dodao očišćeno meso narezano na kockice. Papriku, i to gomile i gomile slatke paprike, ubacio sam u svoj sjajni novi lonac na kraju jer bi inače priča postala prilično gorka jer paprika ima tendenciju neobično brzo zagorjeti.
Začinima uvijek možete postići pravi šmek
E da, ako želite autentičan mađarski šmek bit će vam nužni i mažuran te nekoliko ljutih feferona. Sol i papar. Podlijte vodom, pivom ili vinom. Ako ste dodali alkohol, makar se Mađari kunu da u svoje gulaše ne stavljaju vino -što je notorna laž jer sam ih gledao dok to rade, čekajte da on ishlapi, a zatim nadolijte vode. Bjesomučno miješajte jer se meso zna uloviti za dno, čak i kad imate novi sjajni lonac. Odnosno, osobito kad imate novi sjajni lonac u koji ste se odljubili čim ste shvatili zašto vam je mama govorila da lonce nikad ne biste trebali kupovati u supermarketima. Nakon nekoliko sati laganog krčkanja vaše bi se meso trebalo raspadati, što želite.
Za juhu će vam trebati dosta kraće, sat vremena uz pripremu. Možda i manje ako ste, za razliku od mene, bili pametni pa ostavili dio nasjeckanog luka i češnjaka od gulaša. Maslinovo ulje, luk, češnjak, miješanje - to je početak svake dobre priče. Zatim ubacite leću i bulgur, ljutu papričicu i konšervu pa pričekajte koju minutu prije nego dodate slatku papriku i mentu koju držite na prozorskoj dasci jer zasigurno svake srijede uz mojito slavite svetkovinu sredine tjedna. Opet sol i papar.
Završite stvar s nekoliko šalica temeljca po izboru i kuhajte dok leća i bulgur ne nabubre ili u prijevodu: nešto više od pola sata. Turci ezogelin juhu inače tradicionalno miksaju, ali ja volim teksturu koja nužno ne podsjeća na hranu za bebe pa taj korak preskačem. Ispecite krutone (stari kruh narezan na kockice, poliven s maslinovim uljem te posipan solju, paprom i malo ružmarina), pripremite koju krišku limuna koja će vam trebati za serviranje i to je to. Juha gotova.
Viskijem uvijek možete spasiti desert
A onda je na red konačno došao onaj nesretni improvizirani desert s početka priče. U nedostatku vremena, volje i već dobro podmazan pivom kojim sam se hladio, narezao sam nekoliko breskvi, posipao ih štaub šećerom i onda sljubio s mentom, limunom i dobrim viskijem. Ostavio voće da malo odleži te ga nakon večere utrpao u čaše, dodao sladoled (koji možete vrlo lako sami napraviti ako ste bogati i posjedujete mašinu za sladoled), prelio s malo sokića od breskvi, limete i viskija te na kraju estetike radi ubacio po krišku limuna i breskve te vrh limete. Možda taj desert i ima ime, ali ga ja, neću vam lagati, ne znam. Potpuni hit, čak i uz kupovni sladoled. Ionako nitko živ osim Marthe Stewart ne radi pravi, a mislim da čak i ona povremeno vara pa zašto ne bismo i mi.
Samo još nekoliko zaključnih opaski za kraj. Juha će biti sjajnija, doslovno, ukapate li u nju nekoliko kapi maslinova ulja. Tijesto za gulaš, naravno, treba biti al dente. Sam gulaš izgledat će bolje ako ga zakamuflirate s malo ili mnogo peršina, ovisi o boji koju ste namjerno ili nešto manje namjerno omamljeni alkohol dobili. I nikako nemojte svojim prijateljima dati parmezan koji bi neki uporno mogli tražiti uz gulaš u koji ste vi uložili krv, znoj i suze (i to prilično doslovno). Mađari jedu turuše, ne parmezan - osim ako nije u pitanju neki fusion. Salata je opcionalna, ali preporučljiva osobito ako ste ugostili nekoga tko si mora malo rashladiti opečeni jezik. I pijte mnogo tekućine cijelo vrijeme. Kuhanje je ipak težak posao. Pivo, to je moja preporuka, barem dok kuhate.
