Neki se nisu uopće obazirali ima li ih ili nema, neki su ih s razlogom ili bezrazložno bilo zabranjivali ili propisivali, smatrali dostojanstvenima ili zazornima, čak opasnima… Ovo je jedna šetnja kroz vrijeme i prostor s njima, s brkovima.
Jedno vjerojatno znate i sami: brk se ne kaže samo za dlake iznad gornje usne, nego i za taj dio lica općenito. Tako nekom sasvim obrijanom ili nekom kome dlake tu uopće ne rastu možete nešto skresati u brk. No, ako niste ljutiti, nego izlažete nešto za tu osobu povoljno, možete primijetiti kako nečiji brkovi se smiješe. A kad je nešto neočekivano dobro, onda smo omastili brkove. Sasvim bez masti i bez dlaka.
No ova je priča o onim dlakavim brkovima. Brkovi se mogu nositi s bradom ili bez nje: na inače obrijanom licu jače se ističu. To su, zapravo, oni brkovi ili brci o kojima je tu riječ.
Iz pretpovijesnog razdoblja nema podataka o brkovima samim, a ni o bradi. Smijemo pretpostaviti da brijanja u počecima nije bilo, a dlakavost – uključivši i dlakavost na licu – bila je prirodno stanje, kao i većina ostaloga. Zato ni oskudni crteži muških likova (ženski su znatno češći) iz dotičnog razdoblja tom detalju ne poklanjaju nimalo pažnje. No neki nalazi daju naznake da su se kosa i brada uređivale rubovima školjki.
Kod drevnih naroda, kod kojih postoje i slikovni i pisani podaci, čini se da je odnos prema brkovima, bradi pa i kosi uvijek bio neki veoma poseban znak. U najranija vremena bilo je čak važno ne šišati se i ne brijati se, a razlikovanja brade i brkova uglavnom nema. Kad je brijanje postalo dostupno, neki su od drevnih naroda zadržali bradu, neku je uklonili, a neki i ponovno uvodili.
Zapuštanje brade smatralo se znakom ludila
Najstariji dalekoistočni brkovi potječu s područja četveromeđe Rusije, Kazahstana, Kine i Mongolije, iz paziriške kulture Skita željeznog doba. Tapiserija (oko 240. god. prije nove ere) koja prikazuje konjanika s brkovima čuva se u sanktpetrburškom Ermitažu.
Drugi je trag brka na Dalekom istoku pronađen među srednjovjekovnim japanskim samurajima. Samuraji su ih nosili radi zastrašivanja neprijatelja.
Stari Babilonci prvo potpuno briju lice, a potom se vraćaju na pomno njegovanu i iznimno dugačku bradu. Asirci nikad nisu odustali od tog bradatog običaja. Hetiti su, naprotiv, kad su jednom prihvatili brijanje, brade odbacili zauvijek. Slično tome, na vrhuncu razvoja svoje kulture Egipćanin više klase bradu si je pomno i potpuno brijao; moda je dopuštala samo malen pramen na sredini brade. Duga i zašiljena brada (iz prvotnih egipatskih dana) zadržala se kao umjetni dodatak koji se nosio samo za svečanosti. Nije utvrđena tradicija, no moglo bi biti da je prve brkove bez brade ipak imao egipatski princ Rahotep (oko 2500. godine prije nove ere) čiji se kip čuva u Kairu u Egipatskom muzeju.
Kod Židova, brada se (skupa s brkovima) uglavnom samo malo podrezivala i njegovala uljem. Zapuštanje brade smatralo se znakom ludila. Poseban znak nacionalne pripadnosti kod Židova, čime su se razlikovali od drugih Semita, bio je oblik brade: brada nije smjela biti šiljasta. Izrazom se prijateljstva smatralo hvatanje nekog za bradu, a simbolom sramote kad bi se nekom brada iščupala, odrezala ili obrijala. Slično je, ali u bitnome različito, bilo uklanjanje brade (dlaka s lica) u znak žalosti za pokojnikom. Jednako su tako nazireji, posebno posvećeni, pri davanju zavjeta obrijali dlake, a potom više nikad u životu.
Također je bilo propisano brijanje pri čišćenju od gube: to je možda prvi put u povijesti kada se suprotstavljanjem brijanja i nebrijanja dlaka – kao u nekim suvremenim javnozdravstvenim akcijama –javnost osvještavala o postojanju bolesti: "Onaj koji se čisti neka opere svoju odjeću, obrije sve svoje dlake i u vodi se okupa. Tako neka je čist. Poslije toga neka uđe u tabor, ali sedam dana neka stanuje izvan svoga šatora. Sedmi dan neka obrije sve svoje dlake: kosu, bradu i obrve; neka obrije sve ostale svoje dlake. Pošto u vodi opere svoju odjeću i okupa se, neka je čist. (Levitski zakonik, 14, 8-9)"
'Bog je muškom dao bradu ne bi li bio različit od žene'
Za Židove je i u kontaktu s Grcima, a potom Rimljanima, odnos prema bradi ostao isti. Tako su čuvali židovsku posebnost. Jedina su iznimka, protiv koje su mnogi rogoborili, mogli biti oni Židovi koji su bili u stalnom službenom odnosu s helenističkom i rimskom državom.
Takve su tradicionalističke biblijske zabrane uklanjanja brade uhvatile korijena i kod nekih kršćana. Glavna je misao prigovora na brijanje – Bog je muškom dao bradu ne bi li bio različit od žene te je stoga stubokom krivo suprotstavljati se prirodi. Među kabalistima prenosi se priča o Izaku Luriji koji navodno nikad nije ni dodirivao svoju bradu kako se ni jedna dlačica ne bi iščupala. Nasuprot tome, oni koji su se bukvalno pridržavali slova biblijskog propisa, kemijskim su sredstvima (depilacija), sasvim prema slovu zakona, dakle - bez šišanja i brijanja, uklanjali bradu na domaku 17. vijeka.
U razdoblju kasnog Rimskog Carstva, Četvrti je koncil u Kartagi 398. odlučio, na tragu biblijskog propisa (usp. Ezekijel, 44, 20), kako svećenik ne smije pustiti da mu kosa raste, ali bradu ne smije brijati. Kratka kosa, brada duga. Taj stav Crkva nije nametala laicima, ali je još dugo, dugo vrijedio za zaređene i predstavljao javni ideal.
Drevni bliskoistočni narodi očito nisu razlikovali brkove od brade, a čini se da nisu ni stari Grci i Rimljani na europskom tlu. A zašto? Lijepo je to objasnio Neven Jovanović u Zarezu: "Ne možemo znati što nemamo dok to ne vidimo kod nekoga drugog. Ne možemo znati što su brkovi, dok ne susretnemo barbare koji bradu briju, a brkove ne; ne možemo znati kako se zove to njihovo dok ih ne pitamo (…). Jezik će zaista oblikovati našu percepciju – ali samo dok se krećemo u potpuno zatvorenom sustavu. Dok ništa ne dolazi izvana."
Brada je antičkim Grcima u klasičnom razdoblju bila znak junaštva i mudrosti. Kovrče su bile na cijeni pa su razvili neku vrstu antičkog figara ili brenškara za uvijanje uvojaka. Spartanci su kukavicama brijali bradu – to im je bila kazna. Nasuprot tome, Aleksandar Makedonski naložio je da ni jedan njegov vojnik ne uzgaja dugu bradu kako ih neprijatelj u boju ne bi mogao za te dlake uhvatiti i tako steći prednost nad njima. Najlakše je to bilo postići redovitim brijanjem, poput Egipćana i Hetita.
Zapuštena brada smatrala se znakom prostaštva
Najvjerojatnije nasljedovanjem te navade nastaje rimski običaj da se lice brije (pa i cijelo tijelo). Dodatno je obrazloženje kako su se obrijanim licem htjeli razlikovati od Grka. Kako bilo, Rimljani su u doba Republike, gotovo do kraja stare ere i početka nove, dlake s lica uglavnom potpuno uklanjali. Napose se duža i zapuštena brada smatrala znakom prostaštva. Njegovana brada dobiva pravo javnosti tek u doba ranog Carstva. Spoznaja o brkovima bez brade bila je maglovita i čini se da nije uhvatila korijena ni kod Grka ni kod Rimljana.
Brkovi su pripadali barbarima. Sustav se otvarao tek kad su barbari provalili u carstvo i nastanili se u njemu. Mnogi od tih barbara također su puštali i gojili brade kao znak strašnih ratnika, ali su neki veću važnost pridavali onim dlakama na gornjoj usni.
Kelti ili Gali bili su poznati po brkovima. Brijanjem brade, a puštanjem brkova smatrali su da djeluju zastrašujuće. Često su brkove, ako dlake nisu bile bila prirodno svijetle, izbjeljivali vapnencem (krečom) da postignu riđu boju.
Asterix i Obelix
Jedno od objašnjenja zašto ostrogotski kralj Teodorik Flavije Veliki (454.-526.) na mnogim prikazima ima brkove bilo je – da se razlikuje od Rimljana i da izgledom obrijanog lica s dlakama iznad gornje usne istakne svoju gotsku pripadnost. Drugo je objašnjenje – oklop ili zaštita oko vrata. Brada bi umanjivala učinak tog dijela ratne opreme. Slično tome, u mnogim je suvremenim vojskama bilo dopušteno imati brkove, ali ne i bradu zbog gas-maske. Jednostavno, s bradom ne bi prianjala i ne bi ispunjavala zaštitnu ulogu.
Sve u svemu, u kasnoantičkom razdoblju te u ranom srednjem vijeku postojala je svijest o brkovima bez brade. No judeokršćanska je tradicija bila jača i crkvena je norma prevladala: brada je bila ili obavezna ili poželjnija, a brk bez brade pao je u drugi plan.
Brk kao simbol muževnosti
Odnos prema brijanju mijenja se nakon Velike shizme 1054. Raskol između Zapadne i Istočne crkve otvorio je potrebu za isticanjem razlika. Jedna od njih bila je da se Zapadna crkva okreće rimskom običaju brijanja. Svećenici koji zbog osjetljivosti kože nisu mogli bez posljedica brijati bradu morali su za to dobiti posebnu papinsku privolu. No mnogi su svjetovnjaci ipak nastavili nositi neki oblik brade. Engleski kralj Henrk VIII. (16. st.), koji je u počecima bio vatreni pobornik katolicizma, a i sam je imao bradu, toliko se protivio bradi među podanicima da je čak uveo porez na brade.
Zanimljivo, jednak je takav porez uveo i ruski car Petar Veliki (vladao od 1682. do 1725.) želeći kao prosvijećeni apsolutist naznačiti razliku između tradicionalne i moderne Rusije. Uveo je taj porez 1704., a ukinut je 1772. Slično je ponovno pokušano u Engleskoj 1936., a primjer su slijedili Jemen i Francuska, ali bez mnogo uspjeha.
Svakako, zabranom nošenja brade otvara se prostor za kulturu brkova. A kad postanu popularni, bilo s bradom ili bez nje, nastaju i različiti stilovi njihovog oblikovanja. U Francuskoj brkovi dobivaju građanska prava pod Henrikom III (16. st.). On je odabrao gust brk u kombinaciji sa svijetlom bradom. Izbor Luja XIII. (17. st.) bili su dugački tanki brkovi upareni tek s čuperkom brade.
Uz provalu Turaka, u središte pozornosti dolaze naši krajevi. Stvaraju se velike vojske, husari i panduri. Možda i kako bi se razlikovali od napadača kod kojih se nosila brada, husari posebno njeguju brkove. Lako je shvatiti da je takav znak junaštva imao dobru prođu i među ostalima, bili oni vojnici ili ne.
Zlatno doba debeloga i dobro održavanog brka bilo je 19. stoljeće. U modu ga je vratio Napoleonov nećak, Napoleon III., prvo francuski predsjednik, a potom car. Pod njime brk dolazi u prvi plan kao simbol muževnosti. U francuskoj vojsci i žandarmeriji bio je obavezan od 1832. Tako se popularizirao i prodro u druge društvene staleže. Zato je neko vrijeme bio zabranjen u drugim javnim službama. No aristokracija i buržoazija nije ih obnašala pa je mnogi gospodar kuće također pustio brk kao znak da si ga može priuštiti. Brkovi su postali poželjni kao znak čvrstog položaja u društvu.
Brada ili brkovi predstavljaju moć
Takva se simbolika brkova zadržala i u prvoj polovici 20. stoljeća. Među onodobnim je Njemicama bila popularna izreka Poljubac bez brkova poput juhe bez soli. Trkači prve utrke Tour de France (1903.) gotovo su svi imali brkove. Brkovi ponovno, nakon spomenutih biblijskih vremena, postaju i znak društvene borbe: konobari francuskih kafića nosili su ga kao znak da su u štrajku kojim traže jedan slobodan dan u tjednu i zalažu se protiv klasne segregacije društva. Imali su brkove, dakle – uspjeli su!
U Prvom su ratu brkovi postali opća pojava jednostavno zato što je bilo manje prilike za brijanje, posebno među vojnicima na bojištu. Tako se brk s boraca Velikog rata za kraj svih ratova prenio i na mnoge međuratne političare od kojih je svaki vjerovao da se bori i zalaže za ono najbolje. U Hrvatskoj su i po brku poznati Stjepan Radić i Vladko Maček.
Stjepan Radić
I na istoku je bilo slično. Čak i danas indijski policajci mogu dobiti bonus na plaću puste li brkove. U islamskim zemljama brada ili brkovi predstavljaju moć pa ih nose mnogi državnici i drugi uglednici.
Brkovima na zapadu popularnost pada poslije Drugog svjetskog rata, a ubrzo postaju rubna pojava. S novim, antimaterijalističkim idejama bitnika vraća se kozja bradica pa potom motoristička, bajkerska brada. Ali u sedamdesetima kao simbol obnovljene muškosti opet postaju popularniji brkovi. Tom Selleck već je dugo među glavnim nosiocima brkova prvog reda, a nosili su ih, ili još uvijek nose, i drugi, npr. Burt Reynolds, Freddie Mercury, Prince, Lionel Richie… I Mišo Kovač, Boris Dvornik, Veljko Rogošić…
Zatim slijedi lagano zatišje u devedesetima. Tada je maha uzeo obrijani izgled obraza, gornje usne i brade. No početkom 21. stoljeća dlake na licu ponovno postaju češći ukras muškog lica. Ovog su puta brade, koje su lansirali njujorški avangardni trendovi, znatno popularnije od brkova samih.
Izgleda da za brkove vrijedi ona Gundulićeva: "Kolo sreće vječno se okreće." Ima ih – nema ih – ima ih – nema ih… Obrijano lice, razni oblici brade ili brkovi sami uvijek iznova postaju poseban znak kad se mogu suprotstaviti drukčijem izgledu. S brkovima je, izgleda, uvijek sve napreskokce. Baš kao s ovim izlaganjem koje je skakalo po kontinentima i zemljama kroz mnoge tisuće godina nižući sličice od kojih svaka proleti dok kažeš: "Brk!"
POGLEDAJTE VIDEO: Liječnici upozoravaju na probleme s kojim se susreću prilikom liječenja stranih radnika
