Lobotomija. Operacija mozga koja se danas smatra mračnom epizodom u povijesti psihijatrije, te jedan od najgorih zahvata u povijesti medicine, sredinom 20. stoljeća bila je vodeća terapija koju su zagovarali brojni vodeći i visoko obrazovani psihijatri s uglednih svjetskih sveučilišta.
Riječ je o operaciji mozga prilikom koje su kirurzi prekidali živčana vlakna između čeonih režnjeva i talamusa i hipotalamusa. Kako je taj dio mozga odgovoran za prosuđivanje, te kontrolu emocija i agresivnosti, odjeljivanje čeonih režnjeva od ostatka mozga u početku se primijenjivalo kao terapija za agresivne pacijente. No, dok je lobotomija reducirala nasilno ponašanje, istovremeno je stvarala ljude s različitim problemima u ponašanju, kao što su ravnodušnost, gubitak inicijative, te različiti stupnjevi smanjenja intelektualnih sposobnosti.
Danas je taj proces zamijenjen ipak mnogo preciznijim, ali i humanijim neurokirurškim tehnikama poput bilateralne cingulotomije. Ipak, u nekim je zemljama za radikalnu kontrolu nasilnog ponašanja to i dalje dopuštena metoda (Japan, Australija, Švedska i Indija su među njima).
SSSR prvi ukinuo lobotomiju: 'Bolesnike pretvara u idiote'
Zanimljivo, u Sovjetskom Savezu lobotomija je ukinuta sredinom 20. stoljeća, i to ne zbog činjenice da je bila nedjelotvorna u eliminaciji antikomunista, već zato što je postojao negativni ideološki stav. Službeno obrazloženje bilo je da je lobotomija protivna principima čovječnosti te da mentalne bolesnike pretvara u idiote.
Iako je klasična lobotomija uglavnom odbačena, današnji tretmani liječenja psihičkih pacijenata uključuju metode poput elektrošokova i sedativa. No, oni ne riješavaju probleme bolesnika, već samo ublažavaju simptome...
No, kako je sve započelo? Jedan od prvih dokumentiranih opisa selektivnog ostećenja čeonog režnja u čovjeka bio je slučaj Pineas Gagea iz 1868. godine. Njemu je prilikom eksplozije na gradilištu bostonske željeznice željezna šipka prošla kroz čeone režnjeve mozga. Gage je preživio nesreću incident, ali je iskazivao drastične promjene u razmišljanju i osobnosti, iako su mu osjetno-motoričke funkcije ostale relativno sačuvane.
U Londonu je 1935. godine održan simpozij na kojem su dva znanstvenika sa sveučilišta Yale, Carlyle Jacobsen i John Fulton, objavila da su nakon oštećivanja prefrontalnog i frontalnog korteksa (lobotomije) uspjeli agresivne čimpanze učiniti mirnima. Jedan od sudionika na tom simpoziju bio je i portugalski neurokirurg Egas Moniz, slavan po svom izumu celebralnoj angiografiji. Moniz je nakon Fultonova predavanja ustao i postavio pitanje koje je šokiralo sve prisutne: "Zbog čega se tjeskobna stanja u ljudi ne bi mogla olakšati kirurškim putem?".
Otvorio bi im lubanju, a onda omčom prekidao jezgre u mozgu
U listopadu iste godine Moniz je izveo prvu operaciju. On nije uništio čeone režnjeve, već je ubrizgavanjem alkohola uništio vlakna koja povezuju ta područja s ostatkom mozga. Nakon zahvata, sva četiri njegova pacijenta bila su smirenija i manje paranoidna, ali Moniz je uočio da su bili apatični, usporeni, dezorijentirani, te su patili od mučnine. Ipak, rezultati su bili dovoljno dobri da ga ohrabre, pa su i pored tih nuspojava mnogi liječnici bili oduševljeni navedenim postupkom. Godine 1936. Moniz i Almeida Lima razvili su kiruršku metodu prefrontalnu leukotomiju koja je, nakon trepanacije (otvaranje) lubanje na nekoliko mjesta, obuhvaćala bilateralno presijecanje vlakana koja povezuju prefrontalni korteks s talamusom. U tu je svrhu Moniz konstruirao i poseban instrument, leukotom , na kojem se nalazila stezljiva zičana omča, kasnije zamijenjena čeličnim prstenom, koju je koristio kako bi prekinuo šest jezgri u središtu svake polutke. Svih dvadeset prvih pacijenata preživjelo je postupak bez težih posljedica i Moniz je bio uvjeren da potencijalne dobre strane lezija u frontalnim režnjevima nadilaze manje negativne posljedice. Moniz je bio cijenjeni znanstvenik s velikim ugledom, pa su mnoge zemlje uskoro prihvatile leukotomiju kao idealno rješenje za sve oblike problematičnog ponašanja. Medu njima bili su Brazil, Italija te SAD.
Nakon što ga je 1939. jedan od njegovih pacijenata ustrijelio u leđa, Moniz je ostatak života proveo u invalidskim kolicima, a za leukotomiju je 1949. godine dobio i Nobelovu nagradu. Moniz je umro 1955. godine nakon što ga je još jedan od pacijenata nasmrt pretukao.
Pacijentima bi bušili rupe na čelu ili bi im šiljak za led gurali kroz očnu šupljinu
Osim leukotomije, u to su se vrijeme izvodile jos dvije operacije. Prefrontalna lobotomija takoder se sastojala od bušenja rupa, ali ne na vrhu lubanje, već na čelu. Transorbitalna lobotomija ( tzv. 'ice-pick' lobotomija) bila je operacija 'na slijepo' u kojoj kirurg nije znao je li uopće prekinuo živčana vlakna. Oštar instrument poput šiljka za led bio bi uveden kroz nosnu ili očnu šupljinu između oka i gornjeg kapka i kad bi kirurg smatrao da je dosegnuo pravo mjesto, udario bi čekicem po instrumentu.
Ovu metodu uveo je Walter Freeman, najveći zagovaratelj tog načina liječenja koji je, unatoč činjenici da je bio neurolog i nije bio kvalificiran kao kirurg, napravio ukupno više od 3.500 ovakvih zahvata. Freeman je zahvate usavršavao u toj mjeri sve dok nije došao do toga da bi mu jedna operacija trajala svega 12 minuta.
Sami zahvat, ali i sebe kao uspješnog kirurga 'reklamirao' je fotografijama koje su prikazivale njegove pacijente prije i poslije lobotomije. Na fotografijama 'prije' vidjeli su se ljudi izgubljenih pogleda, bijesni, tužni, očajni, raščupani... Dok su ti isti ljudi na fotografijama 'poslije' bili nasmijani, dotjerani s tek obrijanim dijelovima glave. Ova procedura je od mnogih ljudi napravila doživotne invalide, a najmanje 100 njegovih pacijenata je preminulo. Mnogi su zaboravili kako jesti, koristiti toalet, govoriti, a većina njih je bila apatična, usporena i potpuno izgubljena.
Bolje lobotomija nego doživotno zatočeništvo u bolnici?
Samo u Americi u razdoblju od 1939.-1951. godine napravljeno je više od 18.000 lobotomija. Prema nekim podacima, do 1955. godine 40.000 ljudi u SAD-u podvrgnuto je operacijama koje su im nepovratno uništile dijelove mozga, a sve to od strane doktora koji nisu niti bili kvalificirani kao kirurzi.
Točnih podataka o broju zahvata koji su izvedeni u Hrvatskoj ili Jugoslaviji nema. Lobotomija se koristila za liječenje različitih bolesti, od shizofrenije do depresije i kompulzivnih poremećaja. Mnogi danas smatraju da je glavni razlog popularnosti lobotomije bila činjenica da je alternativa bila još gora. Naime, u to vrijeme eksperimentiralo se s liječenjem dubokim snom izazvanim barbituratima, inzulinskim šok terapijama te elektrošokovima. Sve te tehnike bile su vrlo rizične, invazivne i radikalne.
"Ako ste u to vrijeme posjetili umobolnice, mogli ste vidjeti luđačke košulje i tapecirane ćelije, a bilo je očito da su neki pacijenti bili izloženi i nasilju. Nadali smo se da možemo ponuditi izlaz i pomoći ljudima", kazao je svojevremeno za BBC umirovljeni britanski neurokirurg Jason Brice, ističući da se mogućnost izlječenja lobotomijom činila puno boljom od doživotnog zatočeništva u bolnici.
U Japanu su na lobotomiju slali čak i djecu
Osim psihičkih bolesnika, lobotomija se radila zatvorenicima, rođacima koji su zbog raznih razloga proglašavani neuračunljivima ili nepodobnima (Rosemary Kennedy, sestra američkog predsjednika J. F. Kennedyja), homoseksualcima, pobunjenicima, političkim protivnicima (poput glumice Frances Farmer koja je simpatizirala komunizam)...
U Japanu su čak i problematična djeca, kao i djeca koja su u školi postizala slabije rezultate, bila podvrgnuta lobotomiji. "Kada bi se čeoni režnjevi odstranjivali po rođenju, bio bi to kraj patnje u svijetu", samo je jedna od mračnih ideja tog razdoblja.
Podaci iz Engleske i Walesa iz razdoblja od 1942. do 1954. godine govore o 10.365 pacijenata koji su jednom bili podvrgnuti leukotomiji, dok je njih 762 podvrgnuto operaciji više puta. Nakon lobotomije njih 41 posto pokazalo je znatan napredak ili veliko poboljšanje, 28 posto postiglo je minimalno poboljšanje, 25 posto nije pokazivalo nikakvu promjenu, dok se u dva posto slučajeva stanje pogoršali, a četiri posto pacijenatab koji su podvrgnuti lobotomiji je umrlo.
Negdje od sredine 1950-ih metoda je postupno počela gubiti na popularnosti, dobrim dijelom i zbog toga što su se pojavili prvi učinkoviti psihijatrijski lijekovi.
'Bila je to vrlo loša medicina, loša znanost'
Nekoliko desetljeća kasnije Henry Marsh, koji je u to vrijeme bio medicinski tehničar, a potom jedan od istaknutijih britanskih neurokirurga, primijetio je da su lobotomizirani pacijenti često bili vrlo apatični, usporeni i izgubljeni. "Bila je to vrlo loša medicina, loša znanost, jer je bilo očito da se stanje pacijenata nakon zahvata nije pravilno pratilo. Nakon operacije bolesnici su mogli izgledati dobro, hodali su, razgovarali i zahvaljivali se liječnicima. No činjenica da su bili društveno uništene osobe nije se uzimala u obzir", rekao je svojedobno Marsh za BBC.
Do 1970-ih zabranjena je u mnogim zemljama širom svijeta, a u Hrvatskoj tek 1997. godine. No neke zemlje poput Belgije, Francuske, Velike Britanije i SAD-a i danas prakticiraju sofisticiranije metode operacija koje se nazivaju psihokirurgijom.
Hrvatski psihijatar dr. sc. Miro Jakovljević još je 2011. godine kazao kako bi se psihijatri trebali ispričati svim homoseksualcima koje su liječili elektrošokovima, kao svim i žrtvama lobotomije i inzulinskih terapija zbog patnji koje su im uzrokovali svojim zabludama.
"Trebamo biti spremni učiti na svojim greškama. Sve te metode primjenjivale su se u to vrijeme s najboljim namjerama, da bi se pomoglo pacijentima. No današnja psihijatrija jako vodi računa o njihovim pravima, kao i o tome da rizik tretmana bude puno, puno manji od koristi. Zato danas psihijatrija spada u uspješnije grane medicine", rekao je svojedobno dr. Jakovljević za tportal.
