U vremenu kada se često čuje kako su današnje generacije izgubljene, a obrazovni sustav prepun izazova, priča Dejana Nemčića, profesora geografije proglašenog najboljim na svijetu, zvuči kao da dolazi iz nekog drugog, boljeg svemira.

Gostujući u podcastu Net.hr-a 'Offline' kod Ivane Ivande Rožić, Nemčić je otkrio da formula za uspjeh s djecom nije skrivena u strogim kurikulumima i utrci za ocjenama, već u nečemu mnogo jednostavnijem i snažnijem: emociji, povjerenju i iskrenom razgovoru.

Njegov rad dokaz je da ipak nije sve tako crno i da u hrvatskim zbornicama sjede ljudi koji mijenjaju svijet, učenika po učenika.

Sat koji ne počinje gradivom, nego povjerenjem

Dok mnogi učitelji sat započinju prozivanjem i prelaskom na gradivo, ulazak u učionicu geografije Dejana Nemčića izgleda potpuno drugačije. Prvih pet do deset minuta posvećeno je onome što on smatra temeljem svega, a to je razgovor s učenicima.

"Ne može meni gradivo ili kurikulum geografije biti važnije od toga da ja prvo pitam učenike kako su", objašnjava Nemčić. Pitanja poput "Jeste li dobro?", "Jeste li zdravi?" ili "Jeste li uopće raspoloženi?" otvaraju vrata u svijet mladih ljudi koji, kako kaže, očajnički žele razgovarati. "Zamislite dvadeset mladih ljudi koji žele pričati s jednim mladim profesorom o različitim temama. Oni žele pitati mene kako je moj život, gdje putujem, jednostavno žele voditi općenite razgovore bez straha od ocjene u pozadini."

Upravo u tom pristupu leži ključ. Djeca, smatra Nemčić, nisu izgubljena, već zbunjena u ludilu informacija koje dolaze s raznih strana. Učitelj je tu da im pomogne složiti stvari na pravo mjesto, a to je nemoguće bez temelja koji se zove povjerenje. "Oni imaju jako veliko povjerenje da i kad naprave neku glupost, ja neću otići u zbornicu i cinkati ih. Mislim da je to najvažnije danas u školi, izgraditi povjerenje s učenicima", ističe.

Foto: Rtl/offline

Učionica koja živi i nakon školskog zvona

Da njegov poziv ne staje sa zvukom školskog zvona, dokazuje i vrijeme koje dobrovoljno posvećuje učenicima izvan satnice. Organizira nulte satove koji se zovu "satovi otvorenih razgovora", gdje učenici, ali i on sam, govore o onome što ih muči. Ponekad, kaže, čak i on pita učenike za savjet kako pristupiti nekom problemu, pokazujući im da je njihov glas važan.

Njegova predanost ide toliko daleko da mu je učenik uvijek na prvom mjestu. "Moj stil, petnaest godina rada, jest da kad mene učenici trebaju u nekom problemu, meni svijet staje", priča Nemčić. "Mogu imati dogovorenu poslovnu kavu, ali ja prekidam apsolutno sve. Otići doma, a da učenik nije riješio svoj problem, da je otišao spavati s velikim upitnikom iznad glave, to je za mene najveći poraz." Takav stav pokazuje da biti učitelj nije posao s radnim vremenom, već misija koja traje dvadeset četiri sata dnevno. 

'Inspirativne srijede':  Kada djeca u slobodno vrijeme hrle natrag u školu

Jedan od najpoznatijih Nemčićevih projekata su "Inspirativne srijede", koje traju već više od dvije godine. Svake srijede, nakon završetka nastave, u njegovu učionicu dolaze poznati gosti, od glumaca i pjevača do sportaša i znanstvenika, kako bi s učenicima podijelili svoje životne priče. Fascinantno je da učenici na ta predavanja dolaze u svoje slobodno vrijeme, često umorni i gladni nakon cijelog dana u školi, a učionica je uvijek puna.

"Oni tada su slobodni, a dolaze u učionicu geografije slušati inspirativne goste. Toliko su pažljivi, pristojni i postavljaju toliko zanimljiva pitanja da nekad ostanemo i do tri sata poslijepodne", s ponosom govori Nemčić. Tajna je i u tome što učenici nikada unaprijed ne znaju tko je gost, što jamči spontanost i iskrenu znatiželju. Pitanja koja postavljaju nisu površna, već duboka i promišljena, što često iznenadi i same goste.

"To je vjetar u leđa koji im treba. Kad učenik s trinaest, četrnaest godina dobije taj osjećaj i kaže samom sebi 'ja to mogu', e to je zadaća nas učitelja", kaže Nemčić, koji bi nagradu Ponos Hrvatske koju je i sam dobio, najradije dodijelio upravo svojim učenicima.

Foto: Rtl/offline

Putovanje svijetom iz školske klupe

Kako bi geografiju učinio živom i stvarnom, Nemčić svoje učenike vodi na virtualna putovanja diljem svijeta. Umjesto suhoparnog učenja o deforestaciji iz udžbenika, on se uživo spaja s prijateljima na granici Perua i Brazila koji kamerom ulaze u amazonsku prašumu i pokazuju kako ona nestaje.

"Kad dijete vidi da šume nema, e nećeš više nikada u životu srušiti drvo jer si vidio što to znači", objašnjava. Na isti način njegovi učenici "šetaju" ulicama Tokija i razgovaraju s prolaznicima ili plove Bosporom kako bi shvatili što znači grad na dva kontinenta. To su iskustva koja se pamte cijeli život, puno duže od definicija i podataka naučenih za ocjenu. U njegovoj učionici zabranjeno je pitanje "Je li to za ocjenu?", jer znanje koje se stječe nije za školu, već za život.

Na kraju, njegova poruka nije usmjerena samo na kolege, već i na roditelje. Poručuje im da imaju predivnu djecu, da ih zagrle i kažu im koliko su ponosni, bez obzira na ocjene. Jer, kako pokazuje njegov primjer, kada se djetetu pruži podrška, povjerenje i malo inspiracije, ono zaista može promijeniti svijet.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!