Preživio sam Cres, očigledno. Nisam, doduše, siguran da sam se oporavio od svih dojmova koje sam poput neke razvaljene žabe preko kože, i svih onih drugih suncu inače nedostupnih dijelova tijela, upijao na zabačenoj plaži do koje sam putovao vjekovima, ali avantura se svakako isplatila jer sam naučio da sam ipak sposobniji za preživljavanje u divljini nego što sam to ikad mislio.
Priča je krenula neviđenim šprintom iz redakcije dostojnim prvog Boltovog rekorda ispred koje me u žarko crvenom Puntileu čekala moja najdraža kovrčava sunautičarka, uporedivo velika i jednako neiskusna zaljubljenica u robinzonski tip turizma opremljena testerima dermatološki testiranih krema za sunčanje, svemirskim zelenim šatorom i udobnim ljubičastim vrećama za spavanje. Isprva se malo uplašila kad je vidjela torbu koja mi se nesmiljeno urezivala u rame, pribojala se, naime, da neću moći nositi njezine. Na brzinu smo zapalili cigaretu, ukrcali se u naša simpatična kola i krenuli nošeni zvukovima najvećih treš hitova iz 90-ih; otvorenih prozora, dakako. Zvuči prilično obećavajuće, priznajte.
Besciljno probijaje kroz neprohodnu mrežu zapreka
Prvo smo se relativno uspješno probijali kroz labirint zagrebačkih semafora koji Heinzelovu dijele od Lučkog izgubivši se samo jednom pa smo nekako do naplatnih kućica dospjeli posredno, Jankomirom, uživajući nimalo zbunjeni u dijelu grada koji smo prvi put otkrivali iako oboje već 10-ak godina živimo u Zagrebu. Autocestu do Rijeke preživjeli smo s jednakim uspjehom, u po život opasnu situaciju doveli smo se, naime, samo jednom - što je bio priličan uspjeh za naše pojmove.
Usred puta shvatili smo, doduše, da nemamo pojma kamo zapravo putujemo, no to nas nije nimalo omelo u tome da nastavimo veselo ćakulati o smislu postojanja. Kad smo konačno prejahali Krčki most i gotovo se zaustavili usred ničega kako bismo razgledali nezaobilaznu izložbu bonsai drveća (odustali smo jer smo se pobojali kako bismo sav budžet potrošili na neko bezobrazno skupo minijaturno drvce koje bismo ionako nakon točno tri dana pretjerane brige prepustili divljem rastu), pristigli smo nakon troiposatne vožnje naposljetku i do te toliko očekivane trajektne luke.
Jasno da smo se prije plovidbe morali okrijepiti neopisivo zavodljivim Montana sendvičima s obližnjeg minimarketa koji je iskočio iz 1952. godine - baš kao i sendviči, barem ako je suditi po njihovoj svježini. Pivo, ili tri, koje smo popili čekajući brod neću ni spominjati jer se ono, naravno, podrazumijeva.
Ovce su nas navele na krivi put, a nije nam pomagao ni izostanak struje
Stekli smo usput i prijatelje koje ovim putem toplo pozdravljam, no vratimo se mi priči. Destinacija je bila upravo onakva kakvom smo je zamišljali: divna, mračna i nepristupačna. Dakle, savršena za moje prvo postavljanje šatora ikad. Vjetar ga je u četiri dana samo jednom otpuhao, a kiša koja nas je u njemu oprala nam je ionako dobro došla jer ipak držimo do higijene. Opremljeni konzervama tune, paštetom i tonom šarenih slastica dočekali smo i povratak na kopnu. Taj ću dio preskočiti jer su rane, doslovno, još uvijek presvježe. Sve što ću o tome reći jest da ovce koje slobodno vrludaju Cresom imaju vrlo neobične navike koje znaju čovjeka obuzeti do te mjere da zaboravi da vozi uz zategnutu ručnu kočnicu.
Možda se pitate čemu ovaj razvučeni uvod služi kad se kolumna koju pišem bavi gastronomijom? Dva su razloga tome: prvo, i najvažnije, krivo mi je što sam prošli pisao premalo pa sam se pobojao kako će mi oduzeti jedinu platformu koja mi je dostupna za širenje svojih beskorisnih doskočica, kako je to netko zgodno primjetio. A drugo? Ma to je zapravo to, kako je to jedna od mojih omiljenih opasnih lektorica s germanistike znala govoriti.
Šalim se, jasno. Čak je i ovaj poduži uvod svrsishodan. Htio sam, naime, naglasiti kako nakon takvog zahtjevnog puta čovjek svoje tijelo treba predozirati zdravim namirnicama. Srećom, gomila povrća trenutačno je u vrhu sezone pa to i nije neki osobiti problem. Prigodnih recepata postoji milijun, a ja sam se odlučio za rižoto.
Svaki dobar rižoto mora imati noge
Za svaki dobar rižoto postoje tek tri pravila: učestalo podlijevanje kvalitetnim temeljcem koje uz konstatno miješanje na tanjuru rezultira neprekuhanom rižom i rashodanim rižotom. Dakle, prvo napravite temeljac po izboru, ja sam koristio kokošji. Zatim počnite sjeckati luk, češnjak, meso po izboru, mrkvu, celer, korijen peršina, gljive (preferabilno jablanovače jer izgledaju zavodljivo, termički su gotovo neuništive, a usto su i dozlaboga ukusne), papriku, tikvice, poriluk i patliđan. Redosljed je namjeran jer će sve ove namirnice, ubacite li ih zadanim redom, zadržati na svježini. No ne morate, možda je vama draže mljackavo povrće. Mi ovdje u Kulturi na pauzi ne osuđujemo.
Kad ćete jednom biti zadovoljni razinom kuhanosti povrća koje ste odabrali, jer ovo nije autoritarni sustav u kojem je samo jedna određena kombinacija povrća prihvatljiva tako da slobodno pokažite kreativnost pri izboru, u posudu dodajte Arborio rižu, pustite je da se ostakli kako ne bi kasnije u loncu pucala poput stijena u kamenolomu, a zatim smjesi dodajte čašu dobrog bijelog vina. Pričekajte da alkohol ishlapi i zatim podlijevajte temeljcem svakih nekoliko minuta kako biste postigli potrebnu kremoznost, kako su tu kvalitetu rižota svojevremeno opisivali naši cijenjeni chefovi u jednom kulinarskom showu. Pomoći će vam i žlica ili dvije vrhnja te šaka naribanog parmezana. Imate li koricu nekog starog komada sira, slobodno i nju ubacite nakon riže jer će jelu dati dodatnu dubinu. Samo je nemojte zaboraviti izvaditi prije serviranja s obzirom na to da je teksturom slična gumenom potplatu. I, svakako ga obogatite dekadentno punom žlicom maslaca pred sam kraj. Rižoto i maslac vole se, naime, vrlo javno - to čak i ja znam.
Ponekad je od čaše vina pametnije popiti nešto drugo
Kad su začini u pitanju, dajte si oduška. Ja sam, primjerice, koristio sol, papar, korijander u zrnu, malo kima i kopar. I ne brinite, ispadne li vaš rižoto malkice vodenast, ostavite ga par minuta poklopljenog u posudi. Sve što ste dodali rižotu povezat će ga, a pravi rižoto mora se ionako lagano rastakati po tanjuru ili imati noge, kako bi to Ana U. rekla. Možete mu pred serviranje dodati i nešto svježeg korijandera, peršina ili nekoliko kapi limunovog soka. A možete priču završiti tako što ćete svoj tanjur na kraju poškropiti kvalitetnim maslinovim uljem. Uvijek valja imati na umu da je kuhanje na koncu samo stvar uživanja u trenutku i da je u njemu sve dozvoljeno, makar se ne radi niti o ljubavi niti o ratu, što god Machiavelli mislio o tome. Iako, realno nekad i to zna biti slučaj, osobito kad se zaletite s feferonima.
Vjerojatno ste primjetili da dosad nisam spominjao onu obligatornu čašu alkohola koju obično preporučam uz svako kuhanje, ali čak i ja mislim da je ponekad ipak racionalnije popiti čašu svježe cijeđenog soka od limuna i naranče. Osobito kad čovjeka čeka put na neki drugi otok. No, o Ugljanu ćemo idući tjedan.
Samo još jedna mala opsaka za kraj, zasigurno ste na nekoj od fotografija primjetili jednu prekrasnu ženu i čašu crnog vina. To je nije moja sunautičarka s početka priče, već moja vjerna kušateljica koja se pozvala na večeru kako bi čula onaj ostatak priče o Cresu koji sam zbog čudorednih razloga ovom prilikom cenzurirao. A možda se radi samo o osobi koja se htjela naći u novinama, no to nikad nećemo saznati. A ni vino nije moje, majke mi. Ja bih uz rižoto pio bijelo. De gustibus (et coloribus) non est disputandum. Bilo kako bilo, uživajte u ljetu!