Zadnji broj uglednog američkog časopisa "Harvard Design Magazine", koji tematizira "tinejdžersku arhitekturu", posvetio je članak projektima hrvatske arhitektice Ane Dane Beroš i skupine "ARCHIsquad", kojoj je bila suosnivačicom.
Na kraju smo 2017. godine, pa bi se moglo reći da je milenij u svojim tinejdžerskim godinama. Čini se da je svijet poludio, a to i pokazuje. Njegove tinejdžerske odluke imaju nepopravljive posljedice za cijelo društvo, pojašnjava u uvodnom tekstu 44. broja glavna urednica Jennifer Sigler razloge za temu.
Ukupno 46 tekstova zajedničkog naslova "Sedamnaest", potpisuju mnogi poznati, ali i nadolazeći teoretičari arhitekture i dizajna, stručnjaci iz cijeloga svijeta, provjeravajući na različitim vrstama sedamnaestogodišnjaka – ljudi, zgrada, objekata, ideja... – i na različitim svjetskim lokacijama, od Madrida, preko Zagreba do Teherana, kakav je bio njihov učinak na prostornu imaginaciju u prvih 17 godina ovog tisućljeća.
(FOTO: Žarko Bašić/PIXSELL)
Tinejdžerstvo i arhitektura
Tinejdžerstvo nije samo fizička i emotivna tranzicija iz jednog stanja u drugo, to je također i prostorna tranzicija, kaže se u uvodnom članku časopisa kojeg izdaje slavno Harvardsko sveučilište, a za koji se smatra da diktira trendove u arhitektonskom i umjetničkom svijetu. Bježeći iz roditeljskog doma, adolescenti žude za autonomijom, okupiraju ulicu, bježe u virtualne svjetove ili se pak skrivaju u vlastitim sobama. Oni nisu tek indignirani i apatični, proturječni u svojim čežnjama i stremljenjima, kako ih često stereotipno vidimo, nego su i strastveni, ludo optimistični, kreativni i prepuni ideja, tvrdi Sigler u tekstu "Rights and Rites" (Prava i rituali) te zaključuje: "U podijeljenoj i burnoj 2017. možemo mnogo toga naučiti od tinejdžera".
Barcelonska teoretičarka i kritičarka arhitekture Ethel Baraona Pohl analizirala je projekte hrvatske arhitektice, kustosice, urednice i dizajnerice izložaba Ane Dane Beroš i skupine "ARCHIsquad", kojoj je bila suosnivačicom.
U tekstu čiji je naslov preuzela od poznate himničke skladbe Nirvane, "Smells Like Teen Spirit" iz 1991., Baraona Pohl posebno je izdvojila ciklus arhitektonskih predavanja "Out of Focus: Architecture of Giving", koji je ta skupina mladih arhitekata organizirala još u vrijeme studija na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu (2006-2007).
ARCHIsquadova "Arhitektura davanja" i "hitna Arhitektura"
U tom autonomnom projektu, koji nije čekao na institucionalnu potporu, pod vrlo entuzijastičnim, mladenačkim naslovom "Arhitektura davanja", u Zagrebu su tada gostovali neki od najprogresivnijih i društveno najosvještenijih svjetskih arhitekata, ističe se. "ARCHIsquad" prepoznao je i pozvao upravo one arhitekte koji su svojom ideologijom i praksom išli usuprot bujajućoj arhitektonskoj sceni prije ekonomske krize, u kojoj se sve vrtjelo oko nemogućih zahtjeva investitora i profita, te su se radije odlučili za rad s lokalnim, često marginaliziranim zajednicama u ne-zapadnjačkom kontekstu, kaže Baraona Pohl.
Na tim su predavanjima stotine studenata arhitekture prvi put saznali da su moguće i drukčije prakse djelovanja – u Africi, Americi, Aziji, Europi, te da se za svega par tisuća dolara mogu izgraditi škole za siromašne lokalne zajednice, kaže se u tekstu.
Sve je moguće i ništa nije nezamislivo, tako baš miriše mladenački duh, kaže Baraona Pohl i ističe da je "ARCHIsquad"-ov projekt "Izvan fokusa: Arhitektura davanja" važan, para-edukativan i vizionarski program predavanja.
Baraona Pohl posebno vrednuje edukativni rad Ane Dane Beroš fokusiran na djelovanje arhitekture na zajednicu, na kulturu i na politiku, autorice koja će potom, 2014. biti jedna od sedam finalistica čuvene "Wheelwright Prize", Sveučilišta Harvard, te dobitnica posebnog priznanja na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2014. za svoj multimedijski projekt o problematici izbjeglištva i migracija "Intermundia".
"Harvard Deisgn Magazine" također analizira mladenački projekt "hitna Arhitektura", još jedan primjer praktičnog djelovanja u zajednici, besplatnog arhitektonskog savjetovališta za široku javnost, koji je zajedno s grupom "ARCHIsquad" provodila A. D. Beroš na periferiji i u centru Zagreba, ali i po Hrvatskoj, od turističke Istre do postindustrijske Rijeke i Siska. Baraona Pohl se slaže da adolescenciju karakteriziraju konfuznost, otuđenost, seksualna osviještenost, neovisnost i otpor, no važno je naglasiti, tvrdi ona, kako je u mladenačkom razdoblju bitna čežnja za pripadanjem i osjećanje zajedništva.
Alati za osnaživanje lokalne zajednice
Citirajući slavnog talijanskog filozofa Giorgia Agambena i njegov esej "Prijateljstvo", u kojem on tvrdi da bismo bolje razumjeli sebe, potrebno nam je prijateljstvo, Baraona Pohl ističe koliko su u suvremenoj arhitektonskoj praksi važne politike prijateljstva. Analizirajući i uspoređujući barcelonsku skupinu mladih arhitekata "MAIO" i zagrebačku skupinu "ARCHIsquad", ona pokazuje njihove međusobne sličnosti u povezivanju arhitektonskog, edukativnog, teorijskog, kustoskog i praktičnog djelovanja u zajednici. Barcelonska arhitektica na kraju uspoređuje te dvije skupine sa slavnom britanskom grupom arhitekata "Archigram", koja je svoje djelovanje započela oko istoimenog pamfleta (Archigram, 1961.), postavši jednom od najpoznatijih eksperimentalnih arhitektonskih grupa u arhitekturi 20. stoljeća.
U skladu s tematikom broja, autorica naglašava koliko su za "ARCHIsquad" i "MAIO" važne mladenačke, nehijerarhijske, prijateljske strategije djelovanja u namjeri da arhitektura dosegne istinsku osviještenost o svojoj društvenoj odgovornosti. Bogatstvo i učinak njihovih projekata leže u pedagoškom pristupu, koji se usredotočuje na pristup arhitekturi kao alatu za osnaživanje lokalne zajednice kroz angažirane suradničke procese. Također, u svojim projektima oni podsjećaju na pojam društvenog dobra, koji su neoliberalni procesi posve izbrisali, a sada postaju razlog za okupljanje i saveze arhitekata - i prijatelja, kaže.
Španjolska teoretičarka ipak na kraju upozorava i na opasnosti ovakvog tinejdžerskog pristupa, u kojem se otvorenost, povjerenje, dijeljenje mogu pretvoriti u situaciju potplaćenog rada i konstantnu borbu preopterećenih praktičara da ekonomski prežive. Učiti kroz praksu, strategija je koja ih potiče da surađuju i rade s prijateljima na projektima od društvenog ili političkog značaja. Sve to ih tjera da rade na zahtjevnim, dugotrajnim i najčešće slabo plaćenim projektima, bez stvarnog ili strukturalnog učinka na društvo, unatoč dobrim namjerama. Bez obzira na sve, tvrdi Baraona Pohl, jedini ispravan način da se razumije novi radni kontekst je pogled iznutra, te da se čak i neuspjeh prihvati kao dio procesa učenja.
Pročitajte još:
- Kako razmišljaju ljudi s visokim stupnjem inteligencije?
- Roditeljima djece koja su uspjela u životu ovih sedam stvari je zajedničko
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
