Zamislite da svakog sportaša s odličnim uspjehom, s bilokojeg prvenstva, s onakvom srećom dočekamo kao što smo to napravili Vatrenima. Zamislite da svi sportovi imaju jednaka primanja i davanja, da se za jednog rukometaša onako bori kao što se danima razvlači sa svemogućim Modrićem.
Istina je, napravili su nešto što nitko nije - spojili su narod. Osjećaj sreće i danas traje, nogomet je glavna tema svih konverzacija, strani mediji još uvijek pišu o našem slavlju i sportskom uspjehu...
Zaustavimo se ovdje. SPORTSKOM uspjehu, ne samo nogometnom. Hrvatska je, s obzirom na broj stanovnika, zemlja s najviše medalja i uspjeha u sportu. Sjetimo se samo bezvremenske Janice Kostelić i njenog brata Ivice, legendarih rukometaša koje smo, istina, dočekali na Trgu, ali ih nismo slavili po svim ostalim gradovima, kao ni 'najjaču' Sandru Perković, kraljicu diska. Pa, spomenimo i Blanku Vlašić, košarkaše, vrhunskog Marina Čilića koji je svrstan među najbolje tenisače svijeta. A tek vaterpolisti i veslači koji... Upravo ovdje dolazimo do problema.
Je li itko u ovoj hajci primijetio da su Martin i Valent
Sinković osvojili JOŠ JEDNOzlato na
Europskom prvenstvu? Ili da su vaterpolisti
osvojili broncu? Čini se da i ne baš...
Vjerujemo da te dečke ne smeta 'fama' oko drugih sportaša i da su zajedno s njima slavili uspjehe. Ipak, postavlja se bezbroj pitanja: 'Zašto nogomet? Zašto zlatna braća nisu narodni 'heroji'? Zašto će sad sva djeca trenirati nogomet, a nitko, i dalje, neće primiti veslo u ruke?'
'Veslanje nije toliko atraktivan sport', reći će vam mnogi i dodati: 'Jednostavno se, u nekom periodu, digla frka oko nogometa, koji je u nekim zemljama bio znak i političkog protesta, pobune. Ljepši je sport, a dijete će prije 'poslati' loptu u gol, nego što će sjesti u čamac iz kojeg će se prvih 50-ak puta prevrnuti'.
Slično nam kažu i mladi koji svakodnevno treniraju upravo taj sport, veslanje, i koji u tom 'području' ostvaruju zavidne rezultate. 'Zašto se baviti nečim što nije toliko popularno?', bilo je samo jedno od naših pitanja:
'Nogomet je u svijetu jedan od najpopularnijih sportova i zbog tog je normalno da je pažnja najviše usmjerena na njega. Popularnost nogometa je razumljiva i opravdana, budući da se on trenira od najmanjih nogu, a veslanje tek od adolescencije. Svaka čast Vatrenima, zaslužili su sve dočeke ovog svijeta, jedino što nas, možda, smeta je činjenica da se o 'našem' sportu ne priča toliko i ne dijele nam se epiteti olako.
Uzmimo braću Sinković kao primjer: predani, istrenirani svjetski rekorderi koje, realno, nitko nije dočekao. Veslanje možda nije toliko atraktivno, ali je iznimno teško. Iako se popularnost poboljšala prethodnih godina, još ovaj sport nije dosegao svoju 'pravu' razinu. Ne znamo ni hoće li ikada.'
A, na pitanje misle li da će se više djece, pogotovo sada, baviti nogometom i hoće li, uskoro, veslači barem približno zarađivati kao Vatreni, odgovaraju:
'Naravno. Dijete prvo vidi loptu i udari ju u gol, u Americi će ju, najčešće, puknuti u koš... Za veslanje, kažem, treba imati kojih 12, 13 godina, a i klinci često odustanu i obeshrabre se na samim počecima. A, što se zarade tiče... Neće, nikada.'
Za naše nogometaše svi imamo same riječi hvale, mislimo da se to i ne mora spominjati. Problem je u tome što, realno, ostale sportaše koji nam, također, kući nose sjajne rezultate i medalje, ne spominjemo jednako.
'Tko voli, pratit će' i 'O ukusima se ne raspravlja', jasno, naravno.
Ipak, bilo bi lijepo vidjeti kada bi i ostalima priredili dočeke po cijeloj Hrvatskoj i u njih ulagali jednako kao i u glavnu - sporednu stvar na svijetu. Jer, zašto i ne bi? Jednako se trude, jednak znoj proliju, jednake suze potroše i jednako se daju u to što rade. Čemu onda prazan aerodrom? Čemu tri rečenice o svakom vaterpolistu, veslaču, a nerijetko i o atletičaru i plivaču?
Možda će jednom biti više riječi i o njima.
Možda, jednom, nekada.