Osjećaj o kojem svi lako postajemo ovisni, može mijenjati oblik i intenzitet. Ali imaju li godine kakve veze s tim?  

Ljubav je jedina bolest od koje ne želimo ozdraviti - stara je to francuska poslovica - baš idealna za ovu našu priču. U njoj su bolesni svi - i mladi i stari i oni u sredini. I upravo će nam oni otkriti odgovor na to vječno pitanje - što je  zapravo ljubav. Volimo li se drukčije s četiri i 74 godine? 

Svi pamtimo tu prvu ljubav. Vrtićku. Iskrenu. Jednostavnu. Baš poput ljubavi Lane i Andreja iz jednog zagrebačkogh dječjeg vrtića.     "Ja volim Andreja, on voli mene. Ja volim Andreja do sljedećeg Božića", kaže djevojčica Lana. "Ja volim Lanu do mora", dodaje Andrej.

Maja je prevoditeljica, Bruno sociolog i hrvatski doktor za ljubav. Voljeli su se još u srednjoj školi. Pa razdvoljili. Pa ponovno spojili. I sad se više ne puštaju. 

 "Jako često se još uvijek i grlimo i diramo i zapravo imamo tu svakodnevnu razmjenu nježnosti. To je jedna od baš naših stvari, naši trenuci", kaže Maja i otkriva kojim joj sitnim znakovima Bruno pokazuje ljubav.

"Kad meni ostavi zadnju jagodu na tanjuru ili zadnje dvije tri to mi je još draže ili kad dođem s puta i čeka me na parkingu opran auto", kaže Maja Šimleša.

"Evo pokazat ću vam. Ovo je jedan od obiteljskih poklona jer smo oboje jako posvećeni roditelji i ovo je kolekcija slika koju sam ja dobio sa svojom kćerkicom. I sama ideja da su njih dvije snimale te slike i stavile ih tako da ih ja imam uvijek na dohvat ruke i na dohvat srca taj poklon, meni je to to", otkriva Bruno Majine znakove pažnje. 

Oboje udovci. Oboje umirovljenici. Oboje u domu za starije i nemoćne osobe. I upravo se ondje rodila ljubav. Mato je Suzanu zamolio da mu nešto zašije. Bila je to ljubav na prvi pogled. 

"Nikad si nisam mislila da bi se to meni u tim godinama dogodilo ja sam to sve već odbacila", kaže Suzana Jelić.

"Toliko me obasula dobrotom i ja nisam mogo doć k sebi, što sad", kaže njezin odabranik Mato Mandir. 

Još uvijek spavaju svaki u svojoj sobi, ali svaki trenutak tijekom dana provode zajedno. I uživaju. 

"Nisam mogla bez njega nikako ni minute. On se pojavi na vratima ja se tresem", otkriva Suzana smijući se. 

A što je to u njemu toliko posebno? Pa ja ne znam. On ima taj neki osmjeh magnetni.

Na pitanje jesu li se ikada posvađali, Mato odgovara: "Jesmo. Ja sam pobjegao. Bila je ljubomorna. Jako, jako". 

Suzana dodaje: "Ja sam mu rekla: 'Molim te dok si sa mnom budi korektan'".  

I što biste na kraju rekli - što je zapravo ljubav? 

"To ti je dan koji se ljubimo. To znači da se cura i dečko vole", kaže djevojčica Lana. "Razumijevanje i davanje. Ljubav je kad se zaljubiš u čovjeka, a ne u muža", objašnjava Maja. 

"Volim je jer je svoja, a znam da je moja bez da to pokušava bit", dodaje Bruno.

"To što sam joj koljena razmasirao i više ne šepa", kaže Mato , a Suzana dodaje: "Ja sma vukla desnu nogu dvije godine, uopće nisam mogla stati na nju i on mi ju je razmasirao. Sad mi je noga zdrava. I to je ljubav".

"Mali ptić, velki krič. Ali tolko ima srce veliko eto...", zaključuje Mato.

Čini se - nema puno razlike. I malima i velikima tjera osmjeh na lice. Ali samo kad je je ovako jednostavna. Ovako duboka. I ovako neplanirana. Godine nemaju ama baš ništa s tim.

Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!