Kad je 24-godišnji William Hurley u noći 8. listopada 2009. godine nazvao Claire Mahoney, samo je želio kući. Veteran američke mornarice bio je na utakmici, ali je, kako je rekao svojoj djevojci, bio premoren od napornog radnog dana i zamolio ju je da ga skupi. Dok je razgovarao, Hurley ju je upozorio kako mu je baterija mobitela prazna; kad je pitala za njegovo točno mjesto, netko je u pozadini viknuo: "Ulica Nashua 99", prije nego što se mobitel ugasio.
Nekoliko minuta kasnije, Mahoney je stigla na tu adresu, ali Hurleyja nije bilo nigdje. Šest dana kasnije, njegovo je tijelo pronađeno u rijeci Charles, a u blizini i razbijen mobitel s kojeg je obavio taj posljednji poziv. Smrt mladića koji je bio u prilično dobroj formi te služio u mornarici pripisana je utapanju nesretnim slučajem, a policija je u službenom izvještaju navela kako nije pronašla dokaze da je riječ o nasilnoj smrti.
Niz sumnjivih okolnosti
Ipak, ljudi koji su bili bliski Hurleyju, uključujući i djevojku Claire Mahoney, nisu prihvatili objašnjenje. Ukazivali su na razbijeni mobitel, ozljede koje bi mogle ukazivati na udarac tupim predmetom, ali, za njih najvažnije, izvještaj toksikologa koji je utvrdio visoku razinu GHB-a, poznatog kao droga za silovanje.
Upravo je to bio krunski argument zbog kojeg su tvrdili da je mladić tek jedna u nizu žrtvi "Smajli ubojice".
Teorija o ubojici, ili više njih, kojem se pripisuje ubijanje mladića u ranim 20-ima, postavljena je više od deset godina prije sumnjive smrti mladog veterana, još 1997. kada je pronađeno tijelo Patricka McNeilla, piše Lineup . Zadnji put je viđen živ kada je pijano posrćući izašao iz bara na njujorškom Upper East Sideu. Više od mjesec dana nakon nestanka, njegovo je tijelo pronađeno kako pluta East Riverom. I njegova smrt je okarakterizirana kao utapanje nesretnim slučajem.
No, Kevin Gannon, jedan od detektiva koji su istraživali slučaj McNeila, nije se složio sa službenim nalazom smrti 23-godišnjaka i obećao je roditeljima preminulog da će pronaći odgovore. No niti 20 godiina kasnije, krivce nije pronašao, ali uvjeren je da je pronašao nešto puno jezivije.
"Ustanovili smo kako je u pitanju strukturirana, dobro organizirana banda s ćelijama u velikim gradovima diljem SAD-a koja drogira, otme i drži žrtve neko vrijeme prije nego što ih ubije i ostavi u vodi (rijeku ili jezero)", rekao je Gannon za Oxygen, koji je o seriji ubojstava napravio i dokumentarni serijal.
'Ovo je epidemija stradavanja mladih obrazovanih muškaraca'
Zajedno s Anthonyjem Duarteom, također umirovljenim detektivom njujorške policije te profesorom kaznenog pravosuđa LeejomGilbertsonom, uočili su ono što su nazvali "epidemijom" stradavanja mladih fakultetski školovanih bijelaca. Uglavnom bi nestali nakon noćnih provoda, a kasnije su pronađeni mrtvi u lokalnim rijekama. Poput Hurleyjeve smrti, većina tih slučajeva službeno je pripisana utapanju nesretnim slučajem ili nepoznatog uzroka, a mnogi su tvrdili da je svemu kumovao alkohol.
No još od prvog slučaja detektiv Gannon je sumnjao kako je riječ je o ubojstvu, a od 2008. godine Gannon, Duarte i Gilbertson tvrde da su te smrti rad organizacije nalik na bandu.
Ubojicu, odnosno više njih, nazvali su Smajli ubojicama jer je u blizini svakog tijela pronađen grafit smješka.
'Smiju se jer ih ne možemo uhvatiti'
Dvojica detektiva u intervjuu za CNN 2008. istaknula su kako smajlići variraju u veličini i stilu; neki imaju đavolje rogove, uz neke stoji i provokativan natpis, ali smatraju kako je smisao poruke uvijek isti - provociranje i ruganje policiji.
"Smiju se jer ih ne mogu uhvatiti i postaju sve drskiji", ponovili su i za NY Daily News.
Detektivi vjeruju da je glavni motiv zločina ljubomora. Žrtve su bili uspješni studenti i učenici, u formi i omiljeni u društvu pa su detektivi uvjereni kako su ubojice "manje uspješni ljudi, vjerojatno loših ocjena, nezaposleni" koji su žrtve doživljavale kao privilegirane pojedince.
Pronašli 40 sumnjivih smrti, no brojka je jezivo narasla
Kad su Gannon, Duarte i Gilbertson objavili svoju teoriju o Smajli ubojicama 2008. godine, tvrdili su da su identificirali više od 40 potencijalnih ubojstava koja su službeno označena kao slučajna ili neodređena utapanja. U međuvremenu su, tvrde, pronašli dodatne dokaze i, možda najvažnije, proširili su svoju bazu podataka potencijalnih žrtava Smajli ubojica na čak 335 slučajeva sumnjivih utapanja poput Hurleyjeva.
Brojka zvuči ogromno, no kako su 2019. istaknuli za Rolling Stone, njihovi dokazi nisu tek indicije. Detektivi i profesor kriminalistike prije svega ukazuju na neobjašnjive razlike u stupnju raspadnutosti pronađenih leševa.
"Nedostatak raspadanja na tijelima nije u skladu s vremenskim razdobljem u kojem su žrtve bile nestale", objašnjava Gannon u serijalu Oxygen: Potraga za pravdom, koji se bavi (navodnom) serijom ubojstava.
U slučaja Dakote Jamesa, koji je nestao nakon 40 dana, tijelo je prema forenzičarima pokazalo stupanj raspadnutosti od svega oko tri dana. Druga navodna žrtve, čija je smrt također pripisana slučajnom utapanju, Todd Geib, nestao je 21. dan, a prema znakovima razgradnje, kada je pronađen bio je mrtav 2,5 dana.
Umrli su na kopnu, ne u vodi?
Detektiv Gannon je također primijetio da je na tijelima uočena prisutnost kopnenih insekata, te livor mortis (slijevanje krvi kod pokojnika u niži dio tijela) te odsutnost nadutosti tipično za tijela pronađena u vodi, što sve ukazuje na to da su žrtve umrle na kopnu, a ne u vodi.
Detektivi su također ukazali na drogu, koja bi objasnila kako je bilo moguće svladati prilično snažne žrtve. "U 99,9 posto slučajeva pronašli smo tragove GHB-a, droge koja se obično koristi za olakšavanje silovanja", napominje Gannon.
Iako testiranje na GHB nije standardni toksikološki test nakon smrti, mnoge obitelji navodnih žrtava Smajli ubojica ili su same zatražile testiranje ili su poslale uzorke Gannonu, Gilbertsonu i Duarteu kako bi ih oni testirali. Trojac je uvjeren da forenzički dokazi dokazuju da su žrtve drogirane prije nego što su otete, a zatim ubijene na kopnu i stavljene u vodu.
Iako je Gannonu, Duarteui Gilbertsonu primarni cilj prekvalificirati ove smrtne slučajeve u ubojstva kako bi se povela detaljna istraga, sekundarni prioritet je dokazivanje povezanosti između tih slučajeva. Osim sličnosti u profilu žrtve, okolnostima njihova nestanka i smrti, ukazuju i na grafite smajlića koji su pronađeni u blizini tijela.
Žrtve birokracije
Na ključno pitanje zašto ove smrti nisu kvalificirane kao ubojstva, Duarte nudi objašnjenje koje je toliko jednostavno koliko je i tragično - birokracija i način funkcioniranja policije. Glavni razlog je svojevrsni gluhi telefon između policije i ureda medicinskog istražitelja, ističe Duarte napominjući da oba odjela, osobito kada situacija nije čista, često čekaju da ih onaj drugi usmjeri.
"Liječnik kaže: 'Ne znamo točno kako je umro, pa moramo pričekati da nas policija obavijesti'. A policija kaže: 'Ured mrtvozornika to ne naziva ubojstvom, pa to nećemo istraživati ubojstvom", slikovito opisuje Duarte. Dodaje kako sve dodatno komplicira preklapanje nadležnosti.
"Ova vrsta koordinacije može predstavljati izazove ne samo na razini odjela, nego i na razini različitih jurisdikcija jer slučajevi gdje se žrtve nalaze u rijekama često zahtijevaju suradnju između državnih i lokalnih agencija. Budući da su hitnije istrage imale prioritet, istražitelji smatraju da su mnogi slučajevi prebrzo zaključeni", pojašnjava Duarte. "Jednostavno, nitko ne gleda dublje", dodaje Gannon.
Ipak, mnogi se ne slažu s detektivima koji su uvjereni u seriju ubojstava, i smatraju kako je riječ o nizu tragedija.
FBI sve pripisuje alkoholu i tragediji
U travnju 2008., dan nakon što je trojac objavio svoju teoriju, FBI je dao službeno priopćenje u kojem ističu kako "ne postoje nikakvi dokaze koji bi ukazivali na povezanost ovih slučajeva niti čvrste indicije kako su djelo serijskog ubojice ili više njih". U priopćenju ponavljaju kako je "velika većina tih utapanja povezana s alkoholom".
Dvije godine kasnije, i neprofitna američka udruga Centar za istraživanje ubojstava u Minneapolisu objavila je opsežniju studiju pod nazivom "Rušenje teorije ubojstva smajlića".
U njemu su pobrojili 18 empirijskih dokaza koji, prema njima, opovrgavaju da je, barem u većini slučajeva, u pitanju išta više od nesreće, a kamoli da bi se smrti mogle povezati.
Prije svega napominju da na pronađenim tijelima nije bilo znakova mučenja, davljenja ili drugih znakova tupih udaraca te bilo kakvih dokaza koji bi ukazivali na ubojstvo utapanjem, što je samo po sebi, ističu, izuzetno rijedak zločin. Što se tiče prisutnosti GHB-a, koju neki smatraju neoborivom poveznicom, iz udruge tvrde kako su moguća druga objašnjenja, od toga da su ga neke žrtve uzimale svojevoljno, preko toga da su testovi bili lažno pozitivni zbog kemikalija nastalih tijekom raspadanja tijela do toga da sumnjaju u postupak testiranja trojca koji zagovara ovu teoriju.
Nitko ne zna koje je zapravo mjesto navodnog zločina
Studija također ukazuje i na probleme s grafitom smajlija, fotografije grafita pokazuju razlike u stilu, veličini i vremenu, a neki su nacrtani davno prije navodnog umorstva. No dok bi se te razlike i mogle objasniti mrežom ubojica, udruga ukazuje na drugi veliki problem – nije moguće reći da su pronađeni blizu mjesta ubojstva jer se uopće ne zna gdje su se navodna ubojstva dogodila.
"Reći da su grafiti pronađeni u blizini mjesta događaja u najboljem je slučaju sumnjivo. U većini tih slučajeva ne znamo gdje su muškarci ušli u vodu niti gdje su zapravo umrli", kaže kanadski kriminalist MichaelArntfield.
Osim toga, čisto statističko istraživanje koje su proveli Arntfieldovi studenti pokazalo je da je smajlić najčešći tag koji nije vezan uz bande u američkoj nacionalnoj bazi podataka. "U bilo kojem gradu možete pronaći natpis s grafitima s nasmiješenim licem negdje uz vodu", kaže Arntfield.
Navodi i drugu statistiku koja, prema njemu, opovrgava teoriju o seriji ubojstava. Ono što detektivi vide kao obrazac žrtve, on jednostavno tumači činjenicom da su mladi, bijeli studenti najskloniji rizičnom ponašanju, a posljedično i smrti.
Prema izvješću američkog Centra za kontrolu bolesti iz 2015. godine, dva glavna uzroka smrti bijelih muškaraca mlađih od 44 godine su nesreće te samoubojstvo. CDC pokazuje i da su muškarci u dobi od 18 do 34 godine najskloniji teškom opijanju te da rizici uključuju nenamjerne ozljede.
Ipak, Gannon, Duarte i Gilbertson nisu uvjereni - ili zabrinuti - da je njihova teorija razotkrivena. "Oni čak nemaju pojma što mi imamo", kaže Gilbertson. Iako autoriteti odbacuju njihovu teoriju, kažu kako ih mnogi kolege podržavaju. "Puno je momaka na poslu koji rade na terenu, dečki s čizmama na zemlji, koji se slažu s nama", kaže Gannon. "Imam puno e-mailova od policajaca i detektiva koji su nam rekli da smo na tragu nečega, da nastavljamo dalje", zaključuje.
Nada onima koji ne prihvaćaju objašnjenje policije
A Gannon, Duarte i Gilbertson nisu jedini koji su održali tu teoriju ubojstva. Zapravo ideja da postoji banda opasnih ubojica koja cilja na mlade bijelce tek je dobila zamah tijekom posljednjeg desetljeća. Od detektiva iz fotelje do najmilijih preminulih, zagovornici i dalje odlaze na TV priloge, novinske članke i internetske forume kako bi inzistirali na onome što su uvjereni da je istina: da ti mladići nisu žrtve mladenačke nepobjedivosti već ubojstva.
Iako obje strane nastavljaju raspravu o teoriji ubojstva nasmijanog lica, obitelji muškaraca poput Williama Hurleyja zaglavile su bez epiloga, s objašnjenjem kako su njihovi sinovi poginuli nesretnim slučajem, u okolnostima za koje su sami krivi. Gannon, Duarte i Gilbertson predstavljaju jedinu nadu onima koji su uvjereni da je policija pogriješila.
U međuvremenu, tijela mladića i dalje se okreću u rijekama na sjeveroistoku SAD-a i šire. I dokle god se klasificiraju kao neodređena utapanja, i dalje će postojati teorija ubojstva nasmijanog lica.
