Pitate se umiju li psi brojati? Jesu li skloni umjetnosti? Može li pas naučiti obaviti nešto samo promatrajući kako to čini drugi pas ili čak čovjek? Sanjaju li psi? Kakva je priroda pseće osobnosti? Mogu li psi predosjetiti potrese ili otkriti tumore? Koja su pseća ponašanja čvrsto definirana, a koja možete mijenjati? Sve ovo možete otkriti u knjizi "Kako razmišljaju psi" dr. Stanleyja Corena, uglednog psihologa i svjetskog stručnjaka za ponašanje i obuku pasa.
Pasmine i učenje
Postoji opće mišljenje da sve pasmine ne uče istom brzinom, barem mjereno njihovom reakcijom na pokušaje ljudi da ih nečem nauče. U sklopu istraživanja kojim su mjerena obilježja psećih osobnosti, Benjamin i Lynette Hart zatražili su od devedeset šest stručnjaka (veterinara i psećih sudaca) da rangiraju pedeset šest pasmina, od one koja najlakše uči do one s kojom je najteže raditi kad je riječ o treningu poslušnosti. Prema dobivenim rezultatima, pasmine koje kotiraju među najviših i najnižih 20 posto kad je riječ o spremnosti za obuku jesu (navedene su redoslijedom od onih najspremnijih za obuku prema manje spremnima):
Najspremniji za obuku: australski ovčarski pas, doberman, šetlandski ovčarski pas, standardni pudl, njemački ovčar, patuljasti pudl, engleski špringer-španijel, zlatni retriver, škotski ovčar, retriver zaljeva Chesapeake, labrador retriver
A u donjih 20 posto ulaze:
Najmanje spremni za obuku: pekinezer, njemački patuljasti špic, mops, čivava, zapadnoškotski bijeli terijer, bigl, baset, afganistanski hrt, foksterijer, čau-čau
Otprilike deset godina poslije vodio sam veliko istraživanje kojim je bilo obuhvaćeno 110 različitih pasmina pasa. U sklopu istraživanja rangirao sam pse prema radnoj sposobnosti i poslušnosti, što je najsličnije onome što većina naziva spremnost za obuku. Po ocjeni mojih stručnjaka – 199 sudaca ocjenjivača pseće poslušnosti (što je otprilike polovica svih sudaca ocjenjivača pseće poslušnosti u SAD-u i Kanadi) – u vodećih 20 posto prema spremnosti za obuku ulaze (odozgo prema dolje):
Najspremniji za obuku:
graničarski koli, pudl, njemački ovčar, zlatni retriver, doberman, šetlandski ovčarski pas, labrador retriver, papijon, australski govedar, velški korgi (pembroke), patuljasti šnaucer, engleski špringer-španijel, belgijski ovčar Tervueren, belgijski špic (šiperke), belgijski ovčarski pas, škotski ovčar, vučji špic, njemački kratkodlaki ptičar, ravnodlaki retriver, engleski koker-španijel, standardni šnaucer.
Manje spremni za obuku:
dendi dinmont terijer, veliki i mali vendeski grifon baset, tibetski terijer, japanski španijel, lakelandski terijer, staroengleski ovčarski pas, pirinejski planinski pas, škotski terijer, bernardinac, bulterijer, čivava, lasa, apso, bulmastif, ši cu (shih tzu), baset, mastif, bigl, pekinezer, veliki tragač, ruski hrt, čau-čau, buldog, basenji, afganistanski hrt.
Rezultati ova dva istraživanja u velikoj se mjeri preklapaju, osobito uzme li se u obzir činjenica da je drugo istraživanje rangiralo gotovo dvaput više psećih pasmina. Opći trendovi: retriveri (pudl je također retriver), psi čuvari stoke, ovčarski psi i radni psi mogu se najlakše obučiti, dok se lovačke pse i terijere najteže obučava.
Malo je podataka mimo ovih rangiranja koja su napravili stručnjaci za sposobnosti učenja različitih pasmina. Pa ipak neki se mogu izvući iz rezultata provjera i natjecanja u poslušnosti kakva održavaju razna kinološka društva. Broj nagrada dodijeljenih za poslušnost svakoj pasmini poklapa se s rangiranjem koje su napravili stručnjaci. Ipak, nužan je oprez u tumačenju tih podataka jer od popularnije pasmine se očekuje više nagrada nego od one manje popularne, jednostavno zato što se više popularnih pasa natječe u provjeri poslušnosti.
(Foto: Promo)
Za prigodni eksperiment odabrao sam pasminu koja visoko kotira i na tablici stručnjaka i na tablici Hartovih te također pasminu koja nisko kotira, ali pod uvjetom da su obje pasmine imale otprilike isti broj registriranih pasa u Američkom kinološkom savezu. Pokazalo se da tom kriteriju udovoljavaju zlatni retriver i bigl. Nasumično odabravši dva mjeseca u tekućoj godini, izbrojio sam nagrade za poslušnost dodijeljene u tom razdoblju svakoj pasmini koristeći se mjerilom dodijeljenih titula za poslušnost, a ne aktualnim brojem bodova, jer svaki pas titulu može dobiti samo jedanput. Pri takvoj usporedbi, zlatnim retriverima je dodijeljeno 29 titula dok su ih bigli dobili samo tri. To znači da je gotovo deset puta veća vjerojatnost da će zlatni retriver, a ne bigl dobiti titulu za poslušnost, iako je u zemlji otprilike isti broj pasa tih pasmina. K tomu, za tekuću godinu utvrdio sam da je među 25 pasa s vrhunskim ocjenama u zemlji bilo 11 zlatnih retrivera, a prema dostupnim podacima unatrag petnaest godina bigl se nikad nije našao među dvadeset pet najposlušnijih pasa u SAD-u.
Imajte na umu kako nisam odabrao bigla zato što ne volim tu pasminu. Štoviše, trenutačno živim s divnim, simpatičnim biglom Darbyjem i ne bih ga dao ni za što. No njega je teško trenirati.
Uvjeren sam da njegov problem, a možda i problem brojnih drugih pasa koji nisko kotiraju kad je riječ o spremnosti za obuku, više odražava njegovu osobnost nego inteligenciju. Većina pasa koji su najniže na ljestvici procjene moguće dresure pripada pasminama koje se lako uznemire te koje su genetski programirane da veći prioritet daju nekim ponašanjima koja ometaju njihovo savladavanje novih vještina. Kod mog bigla Darbyja, koji pripada pasmini uzgojenoj da reagira na mirise i prati ih, očaravajući miris koji dopire iz zemlje upravlja njegovom sviješću daleko učinkovitije nego prisutnost i glas trenera. Čim njegovu pozornost privuče zanimljiv miris, on radije odluta u smjeru u kojem ga vodi njegov nos, nego da se bavi savladavanjem zadatka pred nosom vezanog uz poslušnost. Iako nema sumnje da postoje razlike među pasminama kad je riječ o sposobnostima učenja, svi psi mogu se dresirati. No s nekima se mora više raditi zbog kognitivnih sposobnosti i osobne predodređenosti. No uz odgovarajući napor i primjerene metode obuke većina pasa može se naučiti prilagoditi svojoj okolini te se uspješno uključiti u svijet ljudi i pasa. Nekim psima maksimum koji mogu naučiti može biti ograničen jednostavnom praktičnom činjenicom da vlasnik raspolaže samo određenom količinom vremena koju može posvetiti obuci psa.
Genetske činjenice također određuju koje će vrste vještina pas lako savladati. Biglu se mora odati priznanje što će naučiti slijediti bolje i brže nego zlatna retriverica, iako njegovi rezultati kod provjere poslušnosti, koja ovisi o brzom reagiranju na ljudske signale, mogu biti daleko lošiji nego u njegove plave kolegice. Bez obzira na to koje su predodređenosti ili sposobnosti neke pasmine, osnovna načela koja su temelj učenja ista su za sve pse.
