Shelley (u nastavku S): "Bila sam u drugom razredu srednje škole i jednom smo izašli zajedno - nismo se seksali, došli smo samo do 'treće baze' i zadovoljavanja rukama. Bilo je, ne znam, bezveze, i zatim je otišao. Razmišljala sam: Ah, okej, i ne zanima me baš. I poslije toga nismo pričali. Ali onda, nekoliko mjeseci kasnije, otišla sam na događaj koji je organizirala jedna rap skupina i stajala sam u redu s frendicom. Prišao mi je niotkuda i upitao me: 'Oh, znači više ne pričaš sa mnom, je li tako?'"
Mara (u nastavku M): "Očito je tako, zato si i prestala razgovarati s njim."
S: Da! Rekla sam mu: 'Oprosti', ali nisam to zapravo mislila. A zatim mi je počeo slati poruke na Facebooku s pitanjima: 'Hej, hej, kako si?' i slično, i većinu mu vremena uopće nisam odgovarala. Ne znam zašto ga jednostavno nisam blokirala - ali očito zato što mislim da je blokiranje dosta ekstremna mjera."
'On nije namjeravao odustati. Tražio je da mu dam šansu'
M: "Da, i ja tako mislim."
S: "Uvijek mislim kako to nije potrebno napraviti - ali zapravo bih trebala, pogotovo ako me zlostavljaš i napadaš i ako se zbog tebe osjećam nelagodno. Tada su već prošle dvije ili tri godine i bila sam frustrirana njegovim neprestanim javljanjem. Stoga sam ga pitala: 'Što želiš od mene?' Odogovorio mi je: 'Oh, ma, prolazio sam imena u mobitelu i naišao na tvoje, pa sam te samo htio ponovno kontaktirati. Puno mi se toga događa u životu' i još puno toga, a ja sam cijelo vrijeme razmišljala kako me stvarno nije briga.
M: "Jesi li mu to rekla?"
S: "Da, ali na malo ljepši način. Ali on je nastavio: 'Ali hej, daj mi barem jednu šansu. Možemo li se vidjeti i porazgovarati?' U tom sam trenutku shvatila da on jednostavno ne razumije što želim. I tad sam ga izbrisala s Facebook-a da mi više ne može slati poruke. To je bilo prije nego je Facebook dozvolio slanje poruka osobama koje ti nisu prijatelji. Ali on je bio uporan. Pronašao je moje profile na ostalim društvenim mrežama: na Instagramu, Tumblr-u...Imam i tri mail adrese koje koristim u različite svrhe, a on je uspio pronaći sve tri i počeo mi slati uznemirujuće poruke: Koristio bi velika i mala slova i pisao poruke poput 'Možemo li razgovarati?', 'Možemo li se naći?', a svaka bi poruka izgledala poput pisma kojim tražiš otkupninu. Ignorirala sam ga."
'Nekoliko godina kasnije preselila sam se, a on se pojavio pred mojom kućom. Rekao je da sam jedina osoba s kojom se uspio povezati'
M: "Što se zatim dogodilo?"
S: "Godinama nakon svega preselila sam se. I kad sam jedan dan hodala ulicom, vidjela sam nekoga da silazi sa susjedova prilaza i približava se mojoj kući. Mislila sam da netko nešto prodaje. Već sam pripremila rečenicu kojom ću ga otjerati i puna autoriteta sam mu prišla i upitala - Mogu li vam pomoći? A kad sam vidjela da je on - potpuno sam se smrzla. Bio je nervozan, pa je i mene učinio još nervoznijom. Sve što sam uspjela izgovoriti bilo je: 'Ali prošlo je šest godina. Kako ti i dalje znaš gdje ja živim?' Bila sam užasno uplašena - ali jedne rečenice koju je izgovorio savršeno se sjećam: 'Ti si jedina osoba s kojom se mogu povezati.'
M: "Povezati? Na što on misli?"
S: "Točno...Poznavali smo se jedan tjedan - i to je bilo u srednjoj školi. I onda se pojavio šest godina kasnije. Zvonio je na sva vrata i raspitivao se za mene, a moja je nesreća bila ta što sam taman u to vrijeme kad se približavao mojoj kući stizala doma. A tada sam mu već potvrdila da živim ovdje. I stvarno nisam znala što da učinim, pa sam samo stajala i čudnjikavo se smješkala..."
M: "Da, razumijem o čemu govoriš."
'Kad sam došla kući, brat mi je rekao da je sjedio ispred kuće i čekao me. A zatim je mene okrivio za sve'
S: "Da, bio je to smješak koji je govorio da ga ne želim razljutiti, ali mi isto tako nije drago da je tu. A onda me pitao: 'Mogu li dobiti tvoj broj?' I u tom trenutku doslovno nisam znala što da kažem i što da napravim. Stvarno ga nisam htjela uzrujati, pa sam mu rekla: 'Pa, mislim da sada baš i nije najbolji trenutak za to.' Ali on je nastavio navaljivati - 'Pa možemo i kasnije razgovarati, kad tebi bude odgovaralo.' Imao je mobitel na kojem je bio zaljepljen njegov broj, pa je izvukao karticu i dao mi je. Upisala sam ga u svoj mobitel kako bih broj mogla dati policiji. Nastavio je pričati sa mnom, ali sam se samo lagano odmicala unazad, ušla u kuću i zatvorila vrata.
Bila sam užasno uzrujana i počela sam plakati. Zatim sam nazvala policiju i dala izjavu, ali su rekli kako ne mogu puno toga učiniti jer mi ni u jednom trenutku nije fizički zaprijetio. Sljedeći sam dan otišla kod svoje terapeutkinje na razgovor i ona je potvrdila kako je definitivno prekoračio svaku mjeru. I upravo sam to trebala čuti. Kad sam došla kući, brat mi je rekao da je moj uhoditelj sjedio na terasi ispred kuće i čekao me.
M: "To je jako strašno!"
S: "A zatim je brat počeo optuživati mene. Rekao mi je da sam trebala biti jasnija i da sam bila previše blaga. Ali to je njemu, kao muškarcu, jako lako reći. Žene uvijek uče da moraju biti ljubazne."
M: "Da. To je prvo što ti kažu kad na ulici odbiješ razgovarati s nasrtljivim muškarcem - odjednom si 'kurva' i odjednom bi se 'mogla malo i nasmijati'. Uvijek bismo trebale biti drage, ali kad jesmo takve, onda ne radimo dovoljno za vlastitu sigurnost.
S: "A onda kad nisi baš draga i jasno i glasno kažeš da te se ostavi na miru, onda te ubiju. Ili ubodu, ili upucaju, ili otmu. Ego muškaraca toliko je osjetljiv da tvoje odbijanje automatski znači da oni imaju dozvolu oduzeti ti život ili te ozbiljno povrijediti."
M: "Onda, kako je sve završilo. Ili, još bolje pitanje: Je li završilo?"
S: "Moj je brat ušao u kuću, a moj me uhoditelj otada nije kontaktirao. I još se uvijek nadam da je to sad zauvijek gotovo. Ali mrzim to što je otišao tek kad mu je moj brat rekao da ode, a kad sam mu ja to govorila, godinama se pravio lud. Ili dečki i muškarci misle da kada kažemo 'ne' zapravo mislimo 'da' ili ne žele odustati dokle god se u cijelu priču ne umiješa još jedan muškarac. Ali ni jedno ni drugo rješenje teško mi je shvatljivo."
'Bio mi je prvi ozbiljniji dečko, a veza nam je bila užasna. Varao me'
M: "Ali to je stvarnost. Kad sam ja bila uhođena, to je također bila dugotrajno, dugogodišnje i mučno iskustvo. Bio mi je to prvi ozbiljniji dečko, bili smo zajedno nešto više od godinu dana. Veza nam je bila užasna. Varao me, ali ja nisam imala dovoljno samopouzdanja ni hrabrosti da ga ostavim, pa je potrajalo puno duže nego što je trebalo. Zatim sam prekinula s njim, izbrisala njegov broj i izbrisala ga sa svih društvenih mreža. Svoj sam Facebook profil potpuno zaključala. Ali on bi mi svejedno svaki dan, nekoliko puta dnevno, redovito slao poruke - na koje mu ja redovito nisam odgovarala. I iako je živio u gradu izvan mog mjesta, redovito bih ga viđala u svom gradu - viđala bih ga kad bih se vraćala kući iz škole.
S: "Čekao te?"
M: "Recimo. Nikad nije ništa rekao, ali bi uvijek hodao paralelno sa mnom."
S: "Je li te gledao? Moj je uhoditelj imao tu naviku."
M: "Da, gledao bi u mene, ali to je jedan od onih trenutaka kada znaš da te netko prati, ali jednostavno ti je bolje ne miješati se i ne gledati. Stoga sam to jednostavno pokušala izbaciti iz glave. S vremenom me prestao slijediti, a prestao je i slati poruke - i bilo mi je puno lakše. Nekoliko godina kasnije sam maturirala i krenula na fakultet. Ali kad sam se vratila doma za praznike, opet se pojavio. Vidjela sam ga u blizini moje kuće jednom ili možda dva puta.
S: "To je užasno zastrašujuć osjećaj - kad se takvo što dogodi i osjećaš da ne smiješ nikome ništa reći zato što će svi misliti da pretjeruješ, a u isto se vrijeme osjećaš jako nesigurno."
'Bila sam u sobi i netko je nešto bacio u moj prozor. Stajao je na prilazu susjedne kuće'
M: "Svi moji profili na društvenim mrežama bili su privatni, ali kako sam odrastala i počela se prijavljivati za stažiranja i razne poslove, morala sam ih otvoriti kako bi ih moji poslodavci mogli vidjeti. A čim sam to napravila - počeo me pratiti.
S: "To na društvenim mrežama je ponekad stvarno zastrašujuće. I to je onaj odvratan podsjetnik da te netko konstantno prati."
M: "Da...Nedugo nakon toga, bilo je već dosta kasno i bila sam u svojoj sobi, kad je odjednom netko nešto bacio u moj prozor. Pogledala sam kroz prozor i vidjela ga kako stoji na prilazu susjedne kuće. I to je bio jedan od onih trenutaka kada točno znaš što se događa, ali ti svejedno treba malo vremena da shvatiš da je stvarno..."
S: "Imala sam bezbroj takvih trenutaka - vrijeme jednostavno uspori i ne možeš vjerovati da se to i dalje događa."
M: "Nastavio se vraćati u bilo koje doba noći. Došlo je do toga da više nisam htjela silaziti dolje nakon što se spustio mrak, zato što u kuhinji imamo velika staklena vrata. Nakon što se to ponovilo nekoliko puta, napokon sam rekla mami i pozvale smo policiju.
S: "Zašto joj ranije ništa nisi rekla?"
M: "U početku joj nisam ništa rekla zato što znam da joj ta veza od samog početka nije bila draga. Trebalo mi je predugo vremena da prekinem s njim i ta je veza ugrozila moj odnos s obitelji. I stoga je nisam htjela previše plašiti niti dodatno narušavati naš odnos majke i kćeri, i tako joj jednostavno nisam priznala što mi se događa. Bila sam uplašena, ali sam se isto tako bojala one rečenice: 'Rekla sam ti.'"
S: "Dobro, razumijem...A je li ti barem policija pomogla?"
'Policija je rekla da ne može učiniti ništa, jer mi nikad nije fizički prijetio. A zatim smo ga uhvatile kako spava u maminom autu'
M: "Došli su i pretražili područje oko naše kuće, ali nikoga nisu pronašli. I, kao što si i sama rekla, pitali su me je li mi ikada fizički prijetio ili me napao, a s obzirom da se to nije dogodilo, rekli su da oni ne mogu puno toga učiniti..."
S: "Je li ti barem njihova prisutnost malo olakšala situaciju?"
M: "Ne baš. Nedugo nakon toga, mama mi je rekla da u autu osjeća neki čudan miris. Nije se radilo o jako neugodnom smradu, ali je miris bio nekako drugačiji. A s obzirom da smo i jedna i druga vozile taj auto gotovo svakodnevno, znale smo kako njegova unutrašnjost inače miriše. A zatim je ona jedno jutro otvorila vrata i on je spavao na suvozačkom mjestu. Pretpostavile smo da je spavao u maminom autu neko vrijeme, ali se tog jutra nije uspio probuditi dovoljno rano pa ga je uhvatila. Nije znala što da mu kaže, s obzirom da ga nije vidjela tri godine. To je netko s kim je njena kćer izlazila kad je bila tinejdžerica - a sada imam 21 godinu.
S: "Jesi li ponovno pozvala policiju?"
M: "Ne - zato što smo znale da oni ne mogu učiniti apsolutno ništa. Nikada mi nije fizički prijetio, ali to ne znači da uhođenja nema."
S: "I, što je napravio - samo je ustao i otišao?"
M: "Otprilike. A nakon nekog vremena poslao mi je pismo - iz zatvora. Detaljno mi je opisao koliko mu značim. Mama mi je tada savjetovala da ne odgovaram. I na svu sreću otada ga već godinama nisam čula. Ali to je iskustvo na mene ostavilo gadne posljedice. Još uvijek često razmišljam o tome jesam li iracionalna - ali ne osjećam se sigurno. I neprestano vodim borbu sama sa sobom - jesam li možda samo pretjerala?
S: "Da, tako sam se i sama godinama osjećala. Neprestano bih se pitala: 'Uhodi li me on uopće? Ili sam samo previše dramatična?' Ali to jednostavno osjećaš, u srcu, u trbuhu, znaš kad nešto ne valja. A nažalost, mislim da se s ovime susreće veliki broj žena - i neprestano same sebe preispituju je li situacija zaista tako opasna. I očito je da policija ne pomaže baš uvijek. Očito moramo čekati da nam netko prepreže vrat."
M: "Nikad to nisam shvaćala. Znam da ne mogu naložiti zabranu pristupa svakoj osobi zbog toga što diše na pogrešan način, ali mislim da mora postojati neko rješenje i prije nego što dođe do stvarnog fizičkog kontakta."
S: "Da. A posebno kad se dogode situacije poput spavanja u autu tvoje mame ili neprestanog uhođenja ispred kuće."
M: "Sjećam se da sam se znala šaliti s prijateljima i rekla sam im 'Ako vidite moju sliku na kartonu od mlijeka, znate tko je to učinio.' A kad bih malo razmislila o tome, to je zapravo jedna od onih šala u koju povjeruješ - a smiješ se kako bi sam sebi olakšao situaciju u kojoj se osjećaš nemoćno i uplašeno, i to je zapravo jedino što možeš napraviti. I to je zapravo na pola i istina - bojiš se da bi ti se to stvarno moglo dogoditi."
S: "Žene su toliko naviknute na ovakvu vrstu maltretiranja koja se odvija na različitim razinama. I što drugo možeš nego se nasmijati? Doslovno nas uče da je to nešto sasvim normalno."
'Muškarci osjećaju kako im je u bilo kojem trenutku dozvoljeno tražiti našu pažnju'
M: "Ali to je onaj najteži dio: Ne postoji siguran način kako zaustaviti takve situacije. Ako muškarac želi tvoju pažnju, nažalost - osjeća da mu je dozvoljeno dobiti je. Zato što nam uvijek govore da bismo se trebale smijati, da bismo trebale biti drage, da ne bismo druge trebale dovesti u neugodnu situaciju - čak i kad smo mi te koje smo dovedene u takvu situaciju.
S: "Oni si daju pravo da izvolijevaju naš osmijeh, naše tijelo, bilo što. Sjećam se da sam jednom imala užasno loš dan i neki mi se frajer obratio rečenicom: 'Čovječe, mala, kakva guza' - što se zapravo događa dosta često, ali kako sam taj dan bila iznimno loše raspoložena, odgovorila sam mu i u lice rekla: 'Jebi se!' Zašutio je i u očima sam mu vidjela koliko je bijesan, a zatim je krenuo prema meni i pratio me niz ulicu. Jedan je muškarac hodao prema meni i odlučila sam mu prići te sam mu rekla: 'Oprosti, onaj dečko iza me prati i osjećam se užasno prestrašeno. Možeš li samo hodati sa mnom, nakratko?', a on mi je odgovorio: 'Da, nema problema.' I to se dogodilo nekoliko puta dosad - doslovno sam morala zamoliti potpunog stranca da mi glumi tjelohranitelja, jer me neki drugi stranac pratio. I mislim da nije normalno biti primoran tražiti pomoć potpunog stranca, zato što je neki tamo muškarac odlučio da je u redu komentirati moju guzicu."
M: "A ono što mene fascinira jest činjenica da neki muškarci još uvijek ne razumiju zašto je maltretiranje na ulici važna tema. I dalje se opiru tome i često znam čuti kako govore: 'Zašto se jednostavno ne nasmiješ? Pa to i nije toliko ozbiljno.' Mislim da većini muškaraca nije jasno da to ne bi trebao biti normalan dio svakodnevice."
S: "Slažem se."
M: "Kada muškarac ulazi u dizalo, nitko od njega ne očekuje da neobavezno zabavlja potpunu strankinju koja mu se odlučila obratiti - kako ne bi riskirao vlastitu sigurnost. Ali mi bismo to trebale biti obavezne činiti, bez da ikoga uvrijedimo i naljutimo."
S: "Ali najgore je što se to ne događa povremeno. To je naša svakodnevica."
M: "Da, događa se neprestano. Rijetko kad prođem ulicom, a da me ni jedan muškarac na neki način ne uznemirava. Dosad sam već osmislila hrpu strategija kako se nositi s time. Navečer obično stavim slušalice kako bih im u startu dala do znanja da i ne pokušavaju pričati sa mnom, ali nikad ne upalim muziku kako bih mogla čuti prati li me netko."
S: "Ponekad mi se dogodi da dobrim putovanjem smatram ono putovanje tijekom kojeg mi ni jedan muškarac nije zviždao. A dobar dan mi bude onaj u kojem me ni jedan muškarac nije ni na koji način maltretirao."
Izvor: Marie Claire
