Od proglašenja pandemije koronavirusom prošlo je sedam mjeseci u kojima se pokazao njen višestruki utjecaj na psihičko zdravlje ljudi. U početku je prevladavao strah od mogućnosti zaraze samim virusom, no ubrzo je uslijedio cijeli niz strahova proizašlih iz mjera kojima se sprječavalo širenje virusa. U tom razdoblju mnoge naše navike i ustaljene putanje svakodnevice bitno su se promijenile. Poslovi su se počeli obavljati od kuće, škola se dugo vremena pohađala online, prestale su aktivnosti koje su činile dodatnu životnu vrijednost, recimo odlazak na kulturna i sportska događanja. Način kupnje se promijenio, ni kod frizera više nije kao što je bilo, pri ulasku u lift ne pridružimo se susjedu. Kad sretnemo bliske ljude nakon dužeg vremena nismo sigurni kako se pozdraviti, neki ustuknu, neki krenu u zagrljaj.
Za veći broj navedenih situacija zajednički nazivnik je promjena načina socijalnog kontakta ili njegov potpuni izostanak čime je sasvim sigurno pogođeno cijelo društvo, a neke ugrožene skupine građana više od drugih. Teško je zamisliti koliki su ljudi zbog zabrane posjeta bolnicama najteže trenutke u životu proživljavali bez bliskih osoba. Neki su i umrli u toj samoći, u bolnicama, u domovima za starije i nemoćne. Mnoge osobe koje su sa psihičkim teškoćama ušle u ovu krizu doživjele su pogoršanje psihičkih smetnji.
Nošenje maski je mjera koju smo dužni poštivati u brojnim životnim situacijama. One daju određeni osjećaj sigurnosti, ali istovremeno pogled na lica s maskama stvara dojam opasnosti koja je u zraku i nevidljiva je. Maske nam onemogućuju da vidimo mimiku lica osobe s kojom komuniciramo, zbog čega međuljudska komunikacija često gubi toplinu i nerijetko nas ostavlja zbunjenima.
Nova slika života
Slika života na koji smo navikli bitno se promijenila. Stvara se nova slika koja je zbog velike neizvjesnosti i nemogućnosti planiranja budućnosti vrlo nejasna. Zaglavili smo se između te dvije slike s puno pitanja na koja bismo voljeli imati odgovore. Kada će sve ovo stati, kada ćemo se vratiti u normalne živote, hoćemo li zadržati poslove, hoćemo li preživjeti i kakav će uopće život biti kada ova kriza prestane?
Mentalno zdravlje je dodatno pogođeno gospodarstvenom krizom, gubitkom radnih mjesta i umanjenim prihodima. Životi u mnogim obiteljima su se ogolili i sveli na borbu za preživljavanje.
U knjizi "Blijedi jahač, kako je španjolska gripa 1918. godine promijenila svijet", znanstvena novinarka Laura Spinney sagledava problem španjolske gripe s različitih stajališta. Iako ove dvije pandemije nisu usporedive zbog razlika u povijesnim činjenicama, uzročniku bolesti, dijagnostici i mogućnosti liječenja, razini zdravstvene prosvjećenosti i mnogim drugim, ipak se neke paralele mogu povući.
Ljudski strah koji se prirodno javlja u ovakvim krizama ostao je isti kao i mogućnost da ga se rasplamsa i njime upravlja. U ono doba vlasti mnogih zemalja su dvojile između toga kolika je šteta, odnosno korist da se javnost svakodnevno izvještava o broju oboljelih i umrlih. Tako su neke novine izbjegavale prenositi podatke o razmjerima pandemije vjerujući da se javnost nije u stanju s njima nositi. Polazeći s takvih stajališta sličnu ideju nedavno su u medijima iznijeli naši epidemiolozi s pretpostavkom da svakodnevno izvještavanje o broju zaraženih i umrlih više šteti javnosti od same zaraze.
Umjesto straha, treba jačati otpornost
Kada bi se na dnevnoj razini izvještavalo o broju oboljelih i umrlih od bilo koje bolesti čija prognoza može biti neizvjesna, to bi isto tako izazvalo strah koji sada postoji od mogućnosti zaraze koronavirusom, a jedan dio ljudi bi postao disfunkcionalan zbog nemogućnosti nošenja s razinom anksioznosti koju bi razvili. Jednostavnim rječnikom rečeno, sve što hranimo raste.
Trenutačno je jasno da se sve pretpostavke o prekapacitiranosti zdravstvenog sustava odnose na zbrinjavanje zaraženih, hitnih i kroničnih bolesnika, ali treba već danas misliti na kapacitet zdravstvenog sustava koji će se trebati nositi s ranjenim i psihički iscrpljenim društvom.
Španjolska gripa je mijenjajući svijet iznjedrila i neke pozitivne promjene kao što je svijest o važnosti razvijanja mreže javnog zdravstvenog sustava te ideja o zdravstvenoj skrbi za sve građane. Laura Spinney piše i o koristi jačanja međunarodne solidarnosti što se može primijeniti na situaciju u kojoj se danas nalazimo. Činjenica da je pandemija zahvatila cijeli svijet i da nema sigurnog mjesta na koje bi se moglo pobjeći može biti vrlo frustrirajuća. S druge strane, kao društvo snagu možemo izvući iz osjećaja da smo svi zajedno u ovoj krizi i da ćemo je zajedničkim snagama izdržati i prebroditi.
Umjesto straha, treba hraniti mehanizme koji jačaju otpornost na ovakve krize. Naša tijela su to u stanju napraviti ako ih naši umovi u tome ne spriječe.
