Kako izgleda pakao i je li doista pod zemljom? Biblija tvrdi jedno, a papa drugo

Moderna ideja pakla tisućljećima je staro spajanje koncepata iz Starog i Novog zavjeta, što uključuje Šeol, Gehenau i Ognjeno jezero. Ona, također, miješa neke koncepte iz grčke mitologije, uključujući Tartar (grč. Tártaros) i Had. Sve su one prevedene sa staronordijskog izraza "Hel", koji predstavlja podzemno carstvo.

Zanimljivo je da je izvorni koncept staronordijske mitologije Hel zapravo bio carstvo hladnoće i leda smješteno na dalekom sjeveru. Ovo je u oštroj suprotnosti s modernim shvaćanjem pakla kao svijeta vatre.

Slika pakla također se razvijala tijekom vremena kroz različite utjecaje, uključujući katoličke koncile, Danteovu "Božanstvenu komediju", srednjovjekovnu umjetnost i modernu pop-kulturu. Ovi izvori su stvorili percepciju pakla, ali to sigurno ne odgovara na neka teža pitanja.

Biblija ne nudi točan opis pakla. Ponekad se prikazuje kao grob, podzemna pećina ili jednostavno stanje odvojenosti od Boga. S vremenom su se te ideje stopile u višestruki koncept koji ostaje nejasan.

U Starom zavjetu Šeol je opisan kao "grob", mjesto gdje mrtvi odlaze bez puno detalja o njihovoj sudbini. Smatra se sjenovitim, tamnim mjestom, a ne vatrenom jamom koju danas povezujemo s paklom.

Šeol je zapravo bio dio židovske predaje, a jedini opis zagrobnog života koji daje Tora govori o ljudima koji su nakon smrti zakopani u zemlju.

Kako je vrijeme prolazilo, Šeol je reinterpretiran te su se uključili elementi nadnaravnog. U vrijeme Novog zavjeta pakao je često prikazivan kao mjesto kazne, iako se plamen spominje samo uz Ognjeno jezero u Knjizi Otkrivenja.

Najeksplicitniji opis zagrobnog života u Bibliji dolazi iz Knjige Otkrivenja, gdje će Lucifer, pali anđeli i neotkupljeni biti bačeni u Ognjeno jezero nakon Isusova Drugog dolaska.

Popularna kultura također je imala prste u stvaranju pakla kao koncepta, preuveličavanjem određenih aspekata tijekom vremena. Ideje poput vatre i demona stvorile su konkretniju i zastrašujuću sliku pakla.

Tradicionalno, pakao se smatra mjestom koje se često zamišlja pod zemljom. Ova ideja proizašla je iz biblijskih referenci na Šeol i grčkih mitoloških izraza poput Hada i Tartara, koje su rani kršćani koristili za opisivanje zagrobnog života.

Grčke koncepte Hada i Tartara posudili su novozavjetni pisci kako bi objasnili kršćanske poglede na zagrobni život. Had je bio mračno podzemlje za ljudske duše, dok je Tartar bio duboka jama za pale anđele.

Papa Ivan Pavao II. je 1999. izjavio da pakao ne treba promatrati kao fizičko mjesto, već kao stanje postojanja, gdje su pojedinci odvojeni od Boga zbog svoje slobodne volje i izbora tijekom života.

Gehena se u Bibliji često koristi za opisivanje mjesta kažnjavanja, ali izvorno se odnosila na fizičku lokaciju izvan Jeruzalema. Međutim, s vremenom se Gehena povezivala s konceptom pakla kao mjesta vječnog prokletstva.

Iako pojmovi kao što su Had i Tartar opisuju podzemna carstva, Biblija ne precizira mjesto za pakao. Čak ni u Otkrivenju, lokacija Ognjenog jezera nije poznata te je ostavljeno teolozima i vjernicima da nagađaju.

Ostala mjesta zagrobnog života opisana u Bibliji (poput Šeola, Hada i Tartara) smatraju se privremenim čekaonicama prije konačnog suda i Ognjenog jezera, gdje su grešnici konačno bačeni.

Ako pakao smatramo Ognjenim jezerom, u njemu trenutno nema nijedne duše. Prema Knjizi otkrivenja, pakao će postojati tek nakon Drugog dolaska, kada postane konačno odredište prokletih.

Zbog nedostatka biblijskih referenci, pakao je mjesto koje već postoji ili tek treba biti stvoreno. Ili, to zapravo nije ništa više od krovnog koncepta koji označava uklanjanje iz Božje prisutnosti nakon smrti.

Vremenska crta pakla i njegovog postojanja složena je i zbog raznih teoloških tumačenja. Rani crkveni oci (počevši od sv. Augustina u kasnom 4. stoljeću n. e.) razvili su velik dio doktrine o paklu stoljećima nakon što je Biblija napisana.

Teološki, ako pakao postoji, Bog ga je sigurno stvorio, budući da je sve na nebu i na zemlji On stvorio, prema Knjizi Kološanima 1. To uključuje pakao, čak i ako je stvoren za pale anđele, a ne za ljude.

Mnogi teolozi postavljaju pitanje kako bi navodno božanstvo koje voli sve stvorilo mjesto beskrajnih muka, ali biblijski spisi to zaobilaze navodeći da je pakao izvorno oblikovan iz drugog razloga.

U početku je pakao (ili Tartar) stvoren kao mjesto kazne za Lucifera i pale anđele koji su se pobunili protiv Boga. Međutim, s vremenom se ovo mjesto povezivalo i s kažnjavanjem nepokajanih duša sa Zemlje.

Neka tumačenja tvrde da pakao nije izričito stvorio Bog, već je umjesto toga stanje koje su stvorili ljudi koji odbacuju Božju milost. Prema ovom gledištu, pakao je prirodna posljedica života odvojenog od Boga.

Knjiga izreka podupire ideju da pakao služi božanskoj svrsi, navodeći da je Bog "sve doveo do pravog kraja — čak i zle za dan katastrofe". To implicira da je pakao dio šireg božanskog plana.

O pitanju tko ide u pakao stalno se raspravlja. Dok Ivanova knjiga sugerira da vjera u Isusa vodi u vječni život, Biblija također uključuje reference na postupke i djela koji su faktori u određivanju nečije sudbine.

Otkrivenje objašnjava da se mrtvima sudi na temelju njihovih djela. Oni koji nisu pronađeni u "knjizi života" bačeni su u Ognjeno jezero. Ovo svakako postavlja pitanja o ulozi i vjere i djela u određivanju nečijeg zagrobnog života.

Postoji teološka podjela između katolicizma i protestantizma u pogledu toga tko ide u pakao. Katolici naglašavaju da iako je vjera bitna, dobra djela također igraju ulogu, dok se protestanti usredotočuju isključivo na vjeru za spasenje.

Danteova "Božanstvena komedija" imala je ogroman utjecaj na oblikovanje moderne percepcije pakla. Njegovi živopisni mučnog pakla postali su snažna vizualizacija pakla koja i danas odzvanja popularnom kulturom. "Božanstvena komedija" Dantea Alighierija, napisana početkom 14. stoljeća, te detaljno opisuje hijerarhijsku viziju zagrobnog života koja je stoljećima utjecala na renesansnu i kršćansku umjetnost, književnost i teologiju.