Intervju s Naomi Alderman, novom zvijezdom distopijske književnosti i autoricom bestselera 'Moć'

Knjigu Moć Naomi Alderman nedavno je objavio izdavač Stilus, a mi vam prenosimo novi intervju s ovom fascinantnom ženom

23.2.2018.
14:00

Što bi se dogodilo kad bi žene odjednom postale snažnije od muškaraca? Kako bi takva pojava utjecala na ravnotežu i promijenila spolne uloge u društvu? Upravo to Naomi Alderman istražuje u svom bestseleru 'Moć', u kojem se svijet radikalno mijenja kad adolescentice dobiju moć stvaranja električnih šokova i „prženja“ muškaraca. Alderman je ovom knjigom osvojila nagradu Baileys Women's Prize za beletristiku u Velikoj Britaniji. Knjigu je upravo objavio izdavač Stilus, a mi vam prenosimo novi intervju s ovom fascinantnom ženom.

Odakle je došla iskra (šala je namjerna) za stvaranje MOĆI? Što vas je natjeralo da želite napisati baš ovu priču?

Oduvijek sam voljela znanstvenu fantastiku, a posebno feminističku znanstvenu fantastiku. A sada je upravo Sluškinjina priča ta knjiga o kojoj svi govore. Ali isto tako volim Ursulu K. Le Guin i Octaviju Butler. Oduvijek me zanimao način na koji SF može opisati svijet koji bi mogao biti drugačiji od naše stvarnosti – i to smatram vrlo uzbudljivim.

Svi dožive prijelomni trenutak. Mislim da je puno žena doživjelo takvo što nakon afera s Harveyjem Weinsteinom, što je, iako skandalozno, na neki način uzbudljivo. Osjećam se kao u situaciji kada izvadiš sve iz onog odvratnog podruma za koji znaš da ga je trebalo počistiti već 30 godina. Izvadiš sve i polegneš na pod pa si misliš „Oh, vidi to sve i u kakvom je to stanju. Odvratno je – fuj.“ To je prvi korak prema boljem.

Ja sam doživjela takav prijelomni trenutak. Ušla sam u podzemni vlak u Londonu i vidjela sam plakat za film – na slici bila je prekrasna žena koja plače. Nešto se jednostavno prelomilo u meni jer sam taman prolazila kroz težak prekid. Budila sam se svako jutro u plaču i zatim suočavala sa svakodnevicom. U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi kultura u kojoj živim govori: „Hej, to tvoje plakanje, samo ti daj, to je seksi, to je guba. Mi obožavamo kad žene plaču. Mi volimo kad žene pate. Samo daj, daj nam još. To je stvarno privlačno.“ Toga dana i u tom vlaku, počela sam duboko razmišljati o tome što bih trebala učiniti ili što bi se trebalo promijeniti u svijetu da jedan dan stanem i ugledam plakat s prelijepim muškarcem u suzama.

Okvir romana je zapravo patrijarhat. Muški pisac predstavlja 'Moć' kao alternativnu povijest koju je on napisao. Zašto ste odabrali ispričati ovu priču na ovakav način i što nam to govori o spolnim ulogama i normama?

Postoji nekoliko različitih razloga. Ponekad znam govoriti, „Pa, zabavno je.“ Roman je prilično uznemirujuć, sam po sebi... pa da ga okončam na zabavan način, mislila sam da bi bio simpatičan dar mojim čitateljima uključiti tog muškarca. I očito je to mala počast Sluškinjinoj priči. Margaret Atwood je bila moja mentorica dok sam pisala ovu knjigu, što je za mene nevjerojatno sretna okolnost. Bog zna koje su se zvijezde pomaknule kako bih to doživjela u svom životu. Jako sam zahvalna na tome.

Ali isto tako, osjećam da ima nečega važnog u priznanju da ovaj roman ne bi postojao izvan patrijarhalnog sustava. Kao autorica ove knjiga, nisam imuna seksizmu. Seksizam će isto tako biti dio moje karijere kao spisateljice. Seksizam postoji i na način na koji (ne)prihvaća knjigu koju je pisala žena. Ja vam pričam priču ali čak ni način na koji je ispričam nije imun silama kojih se dotaknem u samoj priči.

Sve što mogu učiniti jest pokušavati napisati knjigu koja poziva čitatelja razmotriti kakav bi utjecaj bila pojava posebne moći na njegov vlastiti život. Vodila sam puno nevjerojatnih razgovora otkad je knjiga objavljena; s ljudima u publici koji su bi govorili stvari poput „Ja sam iz Afganistana. Kakav bi utjecaj moći bio u Afganistanu“, a ja bih rekla: „Ne poznajem Afganistan, molim vas pričajte mi svojoj zemlji.“

Ova knjiga, ideja koja stoji iza nje, jest započeti razgovor, a ne okončati ga. Ja nemam sve odgovore, ali vjerujem da, ako se svi složimo da ova nova moć može učiniti radikalnu razliku u životima mnogih žena, onda mislim da smo otkrili nešto vrlo zanimljivo o svijetu, nešto što smo svi nekako već znali, ali smo istovremeno ignorirali.

Kada ste znali da želite biti spisateljica?

Ja sam odrasla kao ortodoksna židovka u Sjevernom Londonu. Mislim da mi je tada bilo sedam... U školi su nam dali zadaću napisati priču o Josipu i njegovoj braći. Malo me sve to ponijelo i napisala sam 12 stranica – svi ostali samo jednu. To se toliko dojmilo učiteljicu da je moj rad pokazala svima na roditeljskom sastanku. A ja sam pomislila: „Ovo je nešto što stvarno jako volim i što mi, izgleda, prilično dobro ide.“

Kad sam imala 19 napisala sam roman, koji i nije bio baš dobar, ali sam ga dovršila. Mislim da sam trebala znati tada, kad sam imala 19, da je to dosta neobično, jer sam provela iduće desetljeće u sumnji i konfuziji. Ako imaš 19 godina i napišeš knjigu do kraja, onda si možeš sa sigurnošću reći: „Ti si pisac“.

Posljednje pitanje: Ima li neki poseban savjet koji vam je Margaret Atwood pružila, a koji je bio poseban izvor inspiracije?

Nije savjet vezan za pisanje, više životna lekcija, ali mislim da se to odnosi na sve žene: „Češće reci ne.“

*Intervju je preuzet iz jedne strane publikacije uz dozvolu izdavača koji nam ga je ustupio.

Možda će te zanimati

Telegram

Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču
Imaš priču? Javi nam se!
Imaš priču, ekskluzivu ili jednostavno temu za koju bi se trebalo čuti? Javi nam se, a mi ti jamčimo anonimnost.
Pošalji priču

Izdvojeno

Regionalni portali