Nakon dugo iščekivanog posjetu ovom Nacionalnom Parku, koji je od 1990. godine uvršten u UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Africi zbog svojih jedinstvenih "geomorfoloških oblika", ostali smo malo iznenađeni koliko je skup bio ulaz. Osim plaćanja ulaska po osobi, primorani ste platiti i vodiča koji vas vodi cijelom turom pa je sve skupa bilo oko 80 eura.
Odmah na početku vodič nam je podijelio opremu za penjanje pa smo znali da je na pomolu avantura.
Prolazak kroz šumu dao je naslutiti da se u njoj skriva nešto posebno jer su stijene s fosilima skrivale tisućljetnu povijest ovog mjesta.
Tsingy je za vrijeme dok su još kontinenti Gondvane bili spojeni bio pod vodom, nakon odvajanja Afrike i povlačenja oceana, ostaje ova ljepota.
Drveća su bila predivna, visoka i puna lijana pa sam se moram priznati pomalo uživio u ulogu Tarzana i često ispuštao svima poznate zvukove zavijanja.
Pogled u krošnje upoznao nas je s lemurima. Naišli smo na smiješna i zanimljiva bića s bijelim lepršavim krznom i crnim glavama.
Njih četvero bilo je stisnuto na drvetu i trebalo nam je nekoliko minuta da odgonetnemo koliko ih je. Nismo imali banane da ih namamimo dolje, ali i ovaj susret bio je savršen. Po putu smo naletjeli na kraljevske ptice s dugim repovima, skočimiševe, raznorazne kukce, ali i velike leptire u predivnim bojama. Nismo uspjeli vidjeti Fasu, životinju nalik risu koji je predator te je karakterističan za Madagaskar.
Ne preduga šetnja dovela nas je do ulaska u špilju, ali i velikog rascjepa koji je bio po sredini. Oprezno smo se morali šuljati uz rub dok nismo došli do dijela gdje su se počele nazirati predivne vapnenačke stijene. Izgledalo je kao pogled na rajski vrt. Prašumske biljke duboko u provaliji, a pred nama put prema vrhu.
S opremom smo se lako popeli po stijenama koje su izgledale vrlo zahtjevno na prvi pogled. Kako šećer uvijek dolazi na kraju, ostali smo zapanjeni pogledom. "Krške iglice" po kojima definitivno ne možete hodati bosi bile su prekrasne, baš kao da su prije bile dio morskog dna u kojem se skrivalo životinjsko carstvo.
Nakon par minuta počnete osjećati koliko ste zapravo mali naspram prirode, ali uživate u toj poniznosti. Još kojih sat i pol vremena prolazili smo kroz stijene kako bi se spustili do dna pa smo prešli i preko mosta gdje se mora ići pojedinačno, iako mi nije bilo svejedno, sve je bilo toliko savršeno da sam zaboravio na bilo kakav strah i prepustio se prirodi.
Pet sati istraživanja u dvije minute, pogledajte video:
Do izlaska smo se spuštali, provlačili, penjali po ljestvama ugrađenim u stijene i sve u svemu osim što smo nahranili dušu u prirodi, tijelo smo nagradili jedinim vojničkim peterosatnim treningom. Šetnja do parkinga bila je opuštajuća nakon penjanja i spuštanja pa smo svatko za sebe uživali u njoj i životinjama po putu od kojih su neke endemične vrste specifične samo za ovo područje. Svakako preporučam da ovo stavite na listu prioriteta ako ikada posjetite ovaj "crveni otok neistražene ljepote".
