Što se stvarno dogodilo kontraadmiralu Sir Johnu Franklinu i 129 mornara na brodovima HMS Erebus i HMS Terror, koji su 1845. isplovili u istraživanje Arktika ali se nikada nisu vratili iz zaleđene pustoši?
Do sada se tek nagađalo kako su, gdje i zašto poginuli, piše Daily Mail.
Viktorijanska misterija
Tijekom godina nastale su razne legendarne priče o ljudima koji se bore s gladi, bolesti i ekstremnim vremenskim uvjetima kako bi preživjeli, kao i priče o neočekivanoj smrti, u kojima se navode i moguća ubojstva, samoubojstva, pa čak i kanibalizam.
No napokon je došlo do pomaka u potrazi za istinom. Olupine Erebusa i Terrora otkrivene su u morskim dubinama 2014. i 2016., i od onda ih proučavaju pomorski arheolozi.
Brodovi i njihova posada nestali su tijekom ekspedicije kraljevske mornarice čiji je zadatak bio pronaći i mapirati posljednjih 1.500 kilometara legendarnog Sjeverozapadnog prolaza, morske rute preko vrha svijeta koja bi povezivala sjeverni Atlantik s Tihim oceanom kroz Arktički krug.
Plovili su u nepoznato, pokušavajući otploviti od Baffiniovog zaljeva do Beringovog tjesnaca, između tisuću otoka, gdje su se ledom prekrivena zemlja i zaleđeno more konstantno spajali a ledenjaci im blokirali put. Uza sve to, morali su izdržati zime toliko hladne da su ih čak i lokalni Inuiti smatrali izuzetnima.
Ekspedicijom je zapovjedao 59-godišnji Franklin, visoko cijenjen pomorac koji se borio kod Trafalgara te ranije tri puta plovio Arktikom. No pokazao se nesposobnim kao guverner Tasmanije te se, očajan da povrati reputaciju, javio da vodi ekspediciju. Admiralitet je bio zabrinut zbog njegove starosti ali mu je ipak dao odobrenje.
Poput Franklina, i Erebus i Terror su isto tako bili veterani ledene plovidbe jer su već i ranije plovili i po Arktiku i po Antarktici. Trupovi su im ojačani željezom kako bi bolje izdržali ledena mora, kao i properele na paru ako se nađu u opasnosti da završe okovani ledom.
Mornari i časnici bili su među najboljima u britanskoj mornarici, svi do jednog dobrovoljci na putovanju za koje se smatralo da će trajati do tri godine.
Brodovi su isplovili u svibnju 1845. i zaplovili prema sjeveru. Do srpnja bili su na Grenlandu, a u kolovozu njihove su jarbole primjetili kitolovci između Grenlanda i Kanade, baš kada su kretali u potragu za Sjeverozapadnim prolazom.
Nakon toga ih se nikada više nije ni čulo ni vidjelo. I tako je krenula misterija.
Neuspješne potrage i zloslutno otkriće
Dvije godine Admiralitet nije činio ništa, već samo izražavao svoje "neograničeno uvjerenje u vještine i sposobnost Sir Johna". Ali obitelji i prijatelji bivali su sve nervozniji, posebno Franklinova supruga Jane, koja je lobirala za akciju.
Napokon su poslani brodovi u portragu kako na istočnom, tako i na zapadnom kraju Prolaza.
Sve u svemu, tijekom slijedećeg desetljeća poslano je preko 30 spasilačkih timova. Neki su išli iz altruizma, druge je insprirali nagrada Admiraliteta koja u današnjoj protuvrijednosti vrijedila preko 10 milijuna kuna. No brodovima nije bilo ni traga.
Zatim su 1850. otkrivena tri groba na otoku u blizini Prolaza, u kojima su ležala zaleđena i očuvana tijela dva mornara i jednog vojnika Kraljevskih marinaca. No od ostatka posade nije bilo ni traga.
Do tada se njihova sudbina već pretvorila u viktorijansku opsesiju, koja je prouzročila beskrajne rasprave, knjige, članke u časopisima i folk pjesme. Pridružili su se i spiritualisti, koji su tvrdili kako su vidjeli vizije izgubljenih duša.
Zatim su 1953., osam godina od nestanka, otkriveni novi detalji nestanka.
Škotski istraživač John Rae vratio se s pričama koje je čuo od Inuita, domorodaca kanadskog dijela Arktičkog kruga. Rekli su mu kako su vidjeli grupicu bolesnih, gladnih i očajnih qalunaaqa (blijelaca) koji su hodali po ledu dok nisu pali mrtvi.
Inuiti su rekli kako su pronašli puno zaleđenih leševa, kao i lonaca s dijelovima tijela u njima.
Očiti zaključak je bio da su izgladnjeli ljudi bili prisiljeni prijeći na kanibalizam.
Raeva su otkrića bila ogroman šok za britansku javnost, a šokirani Charles Dickens javno je denuncirao tvrdnja da bi heroji Britanije pali tako nisko da jedu jedan drugog.
Rasprava se nastavila, ali Raeovi su dokazi upućivali na to da je sudbina mornara postala poznata. Admiralitet ih je proglasio 'pretpostavljeno mrtvima' te je rodbini isplatio njihove plaće.
Odlučna udovica
Ali Jane Franklin nije pristajala na to, niti na isplatu plaće, niti na samu pomisao kako je sva nada nestala. Protestirala je kako možda još uvijek postoje preživjeli, koji se hrane mesom tuljana, polarnih medvjeda i riba.
I tako je 12 godina nakon nestanka ekspedicije financirala vlastitu potragu, koju je vodio arktički istraživač Leopold McClintock.
Na Otoku kralja Williama McClintok je naišao na Inuite koji su posjedovali srebrne žlice i vilice, te druge predmete koji su pripadali Franklinovoj ekspediciji. Rekli su mu kako su se brodovi nasukali na led, te da su u snijegui pronašli tijela.
McClintock i njegov tim pronašli su tri kostura i čamac za spašavanje privezan na sanjke, kao i brojne čizme, ručnike i duhan.
Ali naišli su i na rukom pisanu poruku s uputom da ju osoba koja ju pronađe proslijedi Admiralitetu. Na njoj su bili ispisani položaji Erebusa i Terrora, gdje su brodovi i posade prezimili zimu 1845.-1846., te je navela kako je "sve u redu".
No dodatan tekst, s datumom od 28. travnja 1848. priča puni strašniju priču.
U njemu se objašnjava kako su brodovi nasukani na istome mjestu već 20 mjeseci, da je Franklin mrtav (te da je umro gotovo godinu dana ranije), kao i još 23 druga člana posade, te da preostalih 105 'duša' napušta brodove. Poruku su potpisali James Fitzjames, kapetan Erebusa, i Francis Crozier, kapetan Terrora, koji je postzao i zapovjednik ekspedicije nakon Franklinove smrti.
McClintock je odjurio natrag u London sa svojim otkrićima, te ispričao priču koja je zatim postala općeprihvaćena istina o tužnoj sudbini Franklinove ekspedicije. Brodove je zarobio led sjeverozapadno od Otoka kralja Williama te su nakon tri godine ostali bez zaliha.
Ljudi su smatrani herojima koji su se pokušali spasiti pješačenjem preko leda do druge strane otoka, ali su jedan po jedan padali od iscrpljenosti, gladi, ozeblina i bolesti. Novodi o kanibalizmu gurnuti su u zaborav.
A brodovi?
No ono što je nedostajalo u svemu tome su sami brodovi. McCormak je saznao za njihov položaj no, pretpostavivši da na njima više nije bilo nikoga, nije vidio smisla u tome da ih ode tražiti. I tako je ostalo slijedeće stoljeće i pol.
Sve dok 2014. ekspedicija koju je organizirala kanadska vlada nije pronašla Erebus, a dvije godine kasnije i Terror.
Danas olupine leže na morskome dnu, uspravne i nevjerojatno netaknute, i isčekuju daljnja istraživanja ronioca i pomorskih arheologa.
No najčudnije je da su brodovi pronađeni više od 160 kilometara od mjesta gdje ih je posada napustila.
Moguće je da ih je led koji se micao po površini mora pomaknuo, no postoje jake indicije da su brodovi otplovili do svojih posljednjih lokacija, što znači da su napušteni brodovi kasnije opet imali posadu. Štoviše, izgleeda da je Terror usidren, što se moglo dogoditi samo ako je na njemu bila posada.
Ako je to istina, priča o Franklinovim ljudima koji junački ostaju svi zajedno kao disciplinirana britanska vojna postrojba koja nezaustavljivo maršira kroz ledenu pustoš sve dok i posljednji od njenih pripadnika ne padne mrtav ispada potpuno neosnovana.
Terror bi možda još uvijek mogao sadržavati odgovore koje svi traže. Leži na dubini od 50 metara, svi su otvori zatvoreni a i stakleni su prozori čitavi. U takvom zatvorenom ihladnom okružju nije nemoguće i da su dokumenti ostali čitavi.
Moguće je da tamo leži brodski dnevnik koji bi mogao baciti svjetlo na tragičnu sudbinu 129 duša koje su otišle tražiti prolaz kroz led i nikada se nisu vratile.
