Sjeverni Sentinel dio je Andamanskog otočja uz obalu Indije u Bengalskom zaljevu. Ovaj otok veličine Zagreba dom je najizoliranijeg naroda na svijetu koji je napunio novine i portale nakon što su ubili misionara koji ih je, mimo svih zakona i zdravog razuma, pokušao pokrstiti.
Potomci prvih ljudi ne znaju zapaliti vatru
Narod nazivaju Sentineli, prema otoku, jer nitko nema nikakve predodžbe kako oni sami sebe zovu niti za njih ima ime itko od susjeda. Vjeruje se da su izravni potomci prvih ljudi koji su napustili Afriku i žive u lovačko-sakupljačkim zajednicama. Nikad nisu razvili nikakav oblik poljoprivrede.
Ne postoje nikakvi dokazi da znaju zapaliti vatru, nego se nagađa da kao i naši preci, prilično revno čuvaju vatru koju je zapalio grom uz pomoć žara i smole. Uglavnom ne zna se mnogo o njima osim da su jedino preostalo predneolitičko pleme u izolaciji. Sve druge preostale primarne civilizacije na svijetu barem su “zagazile” u mlađe kameno doba, ali ne i oni.
Godinama gradili povjerenje
Čak ne postoje ni suvisle fotografije pripadnika plemena, jer nitko tko je kročio na otok nije se s njega vratio. Ipak, neki su mu se uspjeli približiti i ostvariti kakav takav kontakt s plemenom. No za razliku od misionara, tada su u pitanju bili etnolozi i antropolozi koji znaju kako ostvariti prvi kontakt. Triloknath Pandit jedan je od rijetkih koji je imao priliku vidjeti Sentinelce uživo.
Prvi put je posjetio otok Sjeverni Sentinel 1967. godine u sklopu istraživačkog projekta. Sentinelci su se na početku samo skrivali u džungli, a kasnije su se ohrabrili i počeli ih gađati strijelama. Pandit i njegova skupina istraživača redovito su domorocima ostavljali darove kako bi im pokazali da ne predstavljaju opasnost i da žele uspostaviti miroljubiv kontakt.
Potpuno druga 'rasa'
"Donijeli smo im posuđe, velike količine kokosovih oraha, željezno oruđe poput čekića ili noževa. Poveli smo i pripadnike Onga, plemena s obližnjeg otoka, kako bi nam pomogli rastumačiti govor i ponašanje Sentinelaca", rekao je. No tumači su bili od slabe koristi, jer iako druga plemena sa Andamanskih otoka daju posredno naslutiti nešto o Sentinelcima, razlike su prevelike.
Primjerice, DNK analiza potvrdila je kako stanovnici okolnih otoka (a pretpostavlja se i Sentinelci) pripadaju negroidnom genotipu (tzv. ‘crnoj rasi’), ali nisu ni u kakvom srodstvu ni s afričkim ni s australskim tipom. Pokazalo se kako se jezici plemena na susjednim otocima potpuno razlikuju i međusobno se ne razumiju, a svi pokušaji lingvista da ih povežu s poznatim jezicima su uzaludni.
U izolaciji baerem 55.000 godina
Zato se pretpostavlja da su posljednjih 60.000 godina svi ti jezici razvijali potpuno neovisno jedno od drugome. Ilustracije radi, prije samo 10-ak tisuća godina, postojao je jedinstveni indeoeropski jezik, odnosno naši preci su govorili isti jezik kao i preci Indijaca ili Iranaca.
Uprkos tome, nekakav kontakt su uspjeli ostvariti. Etnolozi su uporno ostavljali darove i sustavno se povlačili čim su Sentinelci pokazali bilo kakvu agresiju.
Svinju zaklali, poklone ignorirali
Konačno, 1990. ostavili su im dar kokose, noževe, odjeću, zrcala, a jednom prilikom i živu svinju. Sentineli su svinju brzo zaklali i zakopali je u pijesak. Ostale darove su ignorirali, kao i njih. “Sjeli su preko ruba čamaca i okrenuli nam leđa, sa stražnjicama preko ruba kao da vrše veliku nuždu, jasno pokazujući da nismo dobrodošli”, opisao je susret Pandit.
Napokon, 1991. Sentinelci su prvi put miroljubivo prišli istraživačima. S plaže su ušli u ocean i približili im se. "Bili smo iznenađeni. To je bila njihova odluka i napravili su to na svoj način", rekao je antropolog Pandit, prenosi BBC.
'Čudno me pogledao i onda izvukao nož'
"Iskočili smo iz čamaca i stajali u oceanu koji nam je sezao do vrata. Dijelili smo im kokosove orahe i ostale poklone. No nisu nam dozvolili da priđemo bliže kopnu", objasnio je. Rekao je kako su pokušali komunicirati gestama, no Sentinelci su bili previše zauzeti poklonima. Rekao je i kako su pričali među sobom, a njemu je taj jezik zvučo slično onima s drugih otoka.
"Jednom prilikom kada smo dijelili kokosove orahe, udaljio sam se od ostalih i previše se približio obali. Jedan mladi Sentinelac me čudno pogledao, izvukao nož i gestikulirao mi kako će mi odsjeći glavu. Odmah sam se vratio u čamac. Poruka koju mi je poslao mladi domorodac bila je jasna, nisam bio dobrodošao na njihov otok", ispričao je Pandit.
'Žao mi je ga, ali imao je puno prilika spasiti se'
Sada 84-godišnjak kaže da je pleme zapravo miroljubivo i kako su neopravdano stigmatizirani. "To je potpuno pogrešna perspektiva. Mi smo ti koji su tamo agresori. Mi pokušavamo ući na njihov teritorij", ističe. Dodaje kako mu je, naravno, jako žao pogibije američkog misionara. "Ali napravio je grešku. Imao je mnogo šansi da se spasi, ali on je ustrajao i to je platio životom", kaže.
"Sentinelci su miroljubivi", ponavlja. "Ne žele napadati ljude niti odlaze do okolnih otoka kako bi radili probleme. Ovo je rijedak incident", ističe te zaključuje: "Trebali bismo poštivati njihove želje i ostaviti ih na miru".
