Danas je Veliki četvrtak - dan kojim započinje vazmeno trodnevlje. Na ovaj se dan Crkva prisjeća Posljednje večere na kojoj je Isus Krist, uoči smrti i muke, ustanovio sakrament Euharistije i sakrament ministerijalnog svećeništva. Ujedno je i posljednji dan korizme do Mise Večere Gospodnje.
Običaj je da se danas slavi samo jedna misa - i to u katedralama, kao matičnim crkvama svake biskupije.
Biskup ujutro slavi liturgiju sa svim svećenicima iz biskupije i na toj misi, koja se još zove i "Misa posvete ulja", blagoslivlja tri ulja: bolesničko ulje, kojim se mažu bolesnici, katekumensko, kojim se mažu krštenici te krizmu, tj. mješavinu maslinova ulja i mirisa (uglavnom balzama), koja se upotrebljava kod krštenja, potvrde te kod svećeničkog i biskupskog ređenja.
U četvrtak navečer u svakoj se župi slavi misa Gospodnje večere. Prije mise isprazni se svetohranište, ormarić u kojem se čuvaju hostije. Pjeva se "Slava”, a tada zazvone zvona i više ne zvone do vazmenog bdijenja. Nakon čitanja evanđelja može se izvršiti obred pranja nogu.
Spomen je to na večer kad je Isus sa svojim učenicima posljednji put proslavio židovski blagdan Pashe, i to dan prije samog blagdana, te ustanovio svetu Misu, po kojoj se kršćani osobito prepoznaju.
Nakon mise se posvećene hostije, namijenjene za pričest na Veliki petak, prenesu u pokrajnju kapelu ili oltar, a svi se ukrasi s oltara odnesu. Slijedi jednosatno klanjanje, kao spomen na Kristovu molitvu u Getsemanskom vrtu, kada su njegovi učenici pozaspali.
Svakako valja istaknuti da tradicija večernje svete mise na Veliki četvrtak potječe iz 13. stoljeća, s obzirom na to da Crkva prema drevnoj predaji toga i idućega dana nije slavila euharistiju.
Tradicionalni hrvatski običaji na Veliki četvrtak
Stari hrvatski običaji nalažu da se tijekom vazmenog trodnevlja ne obavljaju teški poslovi, niti oko kuće niti u polju. Obično u ove dane ne zvone crkvena zvona, a na Veliki četvrtak se u nekim crkvama vezuju i zvona.
Do Velikog četvrtka trebalo je očistiti kuću, okućnicu i ulice, oprati se. Veliko ogledalo bi se prekrilo bijelom krpom, a njome bi se svezalo i raspelo i takvo je ostalo sve do subote kad bi krpu uklonili. U nekim krajevima vezala su se i zvona, a majke su svojoj djeci govorila "zvona su otišla u Rim žalovati za Isusom i vratit će se samo ako djeca budu dobra". Običaj je bio protresti sve voćke u voćnjaku u nadi dobrog ploda, te na pokrivala za glave staviti koprive, radi dobrog zdravlja.
Na Veliki četvrtak ljudi bi se okupili na večernjem obredu, a tada bi odjednom zazvonila sva zvona i zasvirale orgulje, a nakon toga je sve utihnulo sve do Velike subote. Običaj je bio i otići do voćnjaka tijekom zadnjeg zvona te protresti voćke kako bi urod bio bogatiji. Žene su odlazile na groblja kako bi uredile grobove svojih najmilijih.
Jedan od ovih običaja ušao je i u popis UNESCO-ve nematerijalne kulturne baštine. Radi se, naime, o tradicionalnoj noćnoj procesiji koja se već nekoliko stoljeća svaki četvrtak organizira na Hvaru.
Riječ je o jedinstvenom obredu osobite pobožnosti, izraza vjerskog i kulturnog identiteta Hvarana, koji se u neprekinutom nizu odvija već pet stoljeća. Posebna je i po svom osmosatnom trajanju, tijekom kojega procesija prođe 25 kilometara.
Procesija Za križen svake godine počinje točno u 22 sata tako što šest procesija istovremeno kreću iz šest župnih crkava središnjeg dijela otoka, u mjestima Vrbanj, Vrboska, Jelsa, Pitve, Vrisnik i Svirče. Svaka procesija se vrti u tom velikom krugu, da bi se u 7 sati ujutro vratila u svoje polazište.
Godine 2009. tradicija procesije Za križen je upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske baštine.
