"Sjećam se kako sam ga gledala dok sam izgovarala te riječi: "Volim te, ali baš zato što mi je stalo, moram te pustiti." U tom sam trenutku shvatila da više ništa ne mogu učiniti. Tog sam dana zamolila svog supruga da napusti naš dom.

Večer kad smo se upoznali može biti opisana otprilike kao u svim onih klišej romantičnim knjigama. Djevojka živi u gradu, pa za vikend odlazi na selo, na vjenčanje jedne svoje dobre prijateljice. Muškarac je glazbenik u usponu i došao je na selo na vjenčanje svog tonca. Da, govorim o istom vjenčanju. Naši su prijatelji brzo zbrojili dva i dva, i, iako se oboje s njima znamo već dugi niz godina, on i ja se nikada dotada nismo upoznali, zato što smo oboje neprestano negdje putovali i živjeli u različitim gradovima. Šablonsko je upoznavanje zatim završilo cjelonoćnim razgovorom, plesom, s nekoliko ispijenih koktela i razmjenom brojeva mobitela. Ja sam morala stići na let rano sljedećeg jutra, a kako je večer odmicala, ja sam postajala sve svjesnija da moram otići. Šalili smo se da sam ja Pepeljuga koja bježi s bala nakon što otkuca ponoć...

Dva tjedna kasnije, došao me posjetiti. I tada je započela naša romansa, koja je vrlo brzo prerasla u nešto mnogo više, a kasnije je definirala i našu budućnost. No, brak ne dolazi s uputama i načinom upotrebe. Nitko ne ulazi u vezu s nekom drugom osobom s unaprijed spremnim odgovorima na sva pitanja i sve zapreke. Svi mi imamo mane, i te iste mane unosimo u ono što volimo smatrati 'odnosom bez mana'. Život generalno nije savršen, pa samim time ni brak nije neka iznimka. To je ustvari naš svjestan odabir da kroz sav taj nered idemo zajedno s našim partnerom, nadajući se da će teške trenutke brzo zamijeniti oni ljepši i bezbrižniji.

Jedne mi je večeri došao i rekao da želi razgovarati. "Mislim da imam problem", izgovorio me, a ja nisam znala kako bih procesuirala te njegove riječi

Ništa me, ipak, nije moglo pripremiti na sve ono što ću u braku morati proći.

Nekoliko tjedana nakon rođenja našeg prvog djeteta, moj je suprug došao do mene i pitao me možemo li razgovarati. Usred brige oko našeg novog, malenog člana obitelji koji je preuzeo potpunu kontrolu nad mojim dotada nepostojećim grudima te usred pokušaja da s vremena na vrijeme uhvatim i koju minutu sna, bila sam i više nego sretna što u sve mogu ugurati i malo 'odraslog' razgovora.

"Mislim da imam problem."

Tada nisam znala kako bih to procesuirala, s obzirom da je ova rečenica dolazila od osobe za koju sam smatrala da će biti moj partner u dobru i zlu tijekom ove lude vožnje zvane život. Moj je suprug slomio gležanj četiri mjeseca prije našeg vjenčanja te je hitno morao na operaciju. Nisam imala pojma da će operacija gležnja i godine koje je proveo na putovanjima zatim uzrokovati mnogo veći problem od tek jedne slomljene kosti. Taj je razgovor pokrenuo vrlo neugodno putovanje koje je uključivalo ovisnost - koja je pak mog supruga umalo stajala života, a nas oboje našeg braka.

Nedugo nakon rođenja našeg sina, saznali smo da očekujemo naše drugo dijete. A tijekom moje druge trudnoće, dok sam se u isto vrijeme pokušavala popeti ljestvama ka poslovnom uspjehu i promaknuću, cijeli nam se svijet počeo rušiti. Odlučili smo da će se prijaviti na liječenje i odvikavanje, nakon što smo gotovo godinu dana taj problem pokušavali "riješiti sami." Ni on ni ja nismo do kraja razumjeli ozbiljnost ovisnosti niti smo imali mogućnost i snagu - uz odgoj jednog djeteta i još jedno dijete na putu - da se s njome borimo sami.

Bilo mi je teško gledati osobu koju volim kako nestaje i pretvara se u praznu ljušturu onoga što je nekada bio

No, ni taj dan se na kraju nije prijavio na odvikavanje. Prošla je još godina dana dok se to napokon nije dogodilo.

U međuvremenu, moja me druga trudnoća natjerala da ostatak mjeseci provedem u krevetu. Radila sam od doma, pokušavajući se u isto vrijeme brinuti o svom jednogodišnjaku, paziti na to da previše vremena ne provodim na nogama i pokušavajući suprugu pomoći s njegovim problemom. A svatko tko zna što znači aktivna ovisnost, zna koliki ona može napraviti kaos i na koje sve načine testira zdrav razum ljudi koji se nalaze u blizini osobe koja se s tom ovisnošću bori. Teško je gledati osobu koju volite kako nestaje i pretvara se u praznu ljušturu onoga što je nekada bio te kako prestaje biti osoba koju ste dotada poznavali. S vremena na vrijeme vas obuzme neka nada i pomislite kako će ta osoba od prije uspjeti pobijediti sve što joj se događa, prije nego je ovisnost u potpunosti proguta. A ti su 's vremena na vrijeme' trenuci zatim postali ono za što sam se nevjerojatno čvrsto hvatala i držala... No, bili su rijetki, sve rjeđi što smo dulje pokušavali taj problem riješiti sami.

Šest mjeseci nakon što se rodila naša kćer, moj je suprug stajao na mostu malo izvan mjesta gdje smo tada živjeli, a u ruci je držao pištolj. U tom je trenutku bio spreman oduzeti vlastiti život. I, ne znam što mu je u tom trenutku točno prolazilo kroz glavu, ali se odjednom zaustavio. Bacio je pištolj u rijeku i nazvao me plačući. Ni godinama kasnije nije mi priznao što mu je točno bilo u glavi, a što ga je zaustavilo - naša djeca, naša obitelj...?

Kad se vratio kući, moja prijateljica i njen suprug došli su kako bi pripazili na naše klince koji su u to vrijeme spavali, kako bih ja svog supruga mogla odvesti i prijaviti na liječenje. Tad je već zaista bilo kasno. Nisam se vratila doma sve do dva sata ujutro. Sljedećeg sam jutra spremila sebe i djecu, ostavila ih kod dadilje te otišla na posao kao da se noć prije apsolutno ništa nije dogodilo. Bila sam usred kampanje koju će naša tvrtka vjerojatno imati te godine. A sve što sam znala napraviti u trenucima kad sam prolazila ovakav pakao na osobnom planu, bilo je okrenuti se svojoj djeci i svom poslu.

Zamolila sam svog supruga da ode. Iako sam to činila nekoliko puta, ovoga sam puta to zaista mislila i htjela

Ubrzat ću kroz sljedeće tri godine i još tri pokušaja liječenja mog supruga.

Tijekom njegovih smo dobrih dana imali neke lijepe zajedničke trenutke kao obitelj. Za našu smo djecu stvorili prekrasan život, onakav život o kakvom smo razgovarali prije nego smo se otisnuli na ovu avanturu zvanu brak. No, svaki put kad se život učinio normalnim, ovisnost bi se vratila. Godinama sam gledala kako muškarac kojeg volim propada. Dvoje sam djece odgajala sama. Pokušavala sam zaraditi i mučila se na poslu kako bih mogla uzdržavati našu obitelj...

No, one večeri kad mi je suprug priznao da se bori s ovisnošću, obećala sam i njemu i sebi kako neću dopustiti da nam ta ovisnost definira život i obitelj. Nisam joj htjela dopustiti da postane gospodarica naših života. Nisam htjela da okolnosti u kojima smo se našli budu izlika za to da ne idemo za svojim snovima, da se ne trudimo napredovati u karijeri, da se ne trudimo svojoj djeci osigurati pristojan život. Veliki sam dio vremena te tri godine provela pokušavajući držati sve konce u rukama. Radila sam danonoćno kako bih pokušala nadoknaditi sve ono što je ovisnost mog supruga oduzela našoj obitelji. Bila sam premorena. Shvatila sam da se nešto jednostavno mora promijeniti, ne samo kod mog supruga, već i kod mene same.

I tada sam svog supruga zamolila da ode. Dok sam buljila u njega govoreći mu da bi možda bilo najbolje da odustanemo od našeg braka, ono što sam zapravo željela jest da sam počne vjerovati u sebe, kako bi mogao zaista odlučiti kakva osoba želi biti nadalje. Shvatila sam da ne postoji išta što bih ja više mogla učiniti da mu pomognem. To je bio posao za njega samoga. Ja mogu samo stajati sa strane i pružati mu podršku iz daleka, ali nakon godina i godina pokušavanja i straha da ću tijekom čitavog tog procesa izgubiti samu sebe, nisam imala drugog izbora. I, to nije bio prvi put da sam ga zamolila da napusti naš dom u tih nekoliko godina. No, ono što se u tom trenutku promijenilo jest da sam ga napokon u potpunosti pustila. Također sam prestala vjerovati u to da će naš brak dalje funkcionirati na takav način. Prestala sam vjerovati u tu neku svoju ideju osobe kakva bi on trebao biti. Mjesecima nisam znala kako će budućnost izgledati. Te sam godine na godišnji odmor otišla sama s našim klincima. Na nekoliko sam večeri tjedno zaposlila dadilju da mi pomogne s njima. Pronašla sam malo vremena da udahnem. Ponovno sam naučila kako biti 'ja', bez tog neugodnog oblaka ovisnosti koji je neprestano visio nada mnom. To što smo se razdvojili dalo mi je prostora za disanje.

Nakon šest mjeseci razdvojenosti krenuli smo bračnom terapeutu. Zaista smo se trudili popraviti sve što smo tijekom godina slomili u našem braku

Bili smo razdvojeni šest mjeseci, nakon čega smo počeli odlaziti na razgovore s bračnim terapeutom. Svojski smo se trudili popraviti sve ono što se tijekom godina slomilo u našem braku. Ponovno smo pronašli put do ljubavi i razumijevanja, znajući da smo neizmjerno odani jedno drugome i našoj obitelji. Da, na putu je bilo prepreka, ali zatim, pet mjeseci kasnije, moj se suprug vratio kući. Ono što sam tijekom tog perioda razdvojenosti shvatila jest da svaki brak ima svoje uspone i padove. Jer, mnogi od nas jednostavno idu kroz život radeći najbolje što možemo. Kod nekoga ta borba možda nije borba s ovisnošću, ali svatko ima ono 'nešto' što sa sobom donosi u brak i što sa sobom nosi čitavog života. Ja sam se naučila fokusirati na važne stvari i to je sve promijenilo, barem u mom slučaju. Prestala sam zamišljati kako bi nam mogla izgledati budućnost te sam se, umjesto toga, fokusirala na to da živim za danas. I vi pokušajte isto..."

Izvor: Pop Sugar