Vjerujete li u pravu ljubav? Ako dosad niste, ova će vas priča, prilično sam sigurna, razuvjeriti. Donetta Nichols nedavno je sa svima odlučila podijeliti prekrasnu priču o svojim roditeljima, koji su nedavno preminuli, a kad je priča podijeljena na Facebook stranici Love What Matters, masovno se počela širiti. I da, vrlo vjerojatno ćete plakati kad je budete čitali, pripremite se...

'Njihov bih život opisala ovim riječima: Vjera, ljubav i sreća'

"Život mojih roditelja prava je inspiracija. Nakon što su bili u braku gotovo 62 godine, 21. travnja 2017. oboje su preminuli u razmaku od svega jedan i pol sat. Moj je tata preminuo u 17:46, a mama u 19:14 sati. Znala sam ih često čuti kako razgovaraju o tome da žele zajedno otići u raj. Uvijek sam razmišljala koliko bi to bilo prekrasno za njih, ali može li se zaista dogoditi? Iako je cijela naša obitelj tužna što ih više nema, osjećamo se blagoslovljenima zato što su njih dvoje uspjeli otići zajedno. A tri su riječi kojima bih opisala život svojih roditelja: Vjera, ljubav i sreća.

'Otišli su zajedno, držeći se za ruke'

1955. moje su roditelje upoznali njihovi zajednički prijatelji na Floridi, gdje je moj otac bio stacioniran kad je bio u zračnim snagama. Kad je morao preparkirati auto na drugo parkirno mjesto, moja je mama rekla da se želi voziti s njim. Nakon kratke vožnje u okolici i vraćanja na parking, tata mi je rekao da je uhvatio maminu ruku, a zatim je poljubio u obraz. Rekao je da ne zna što ga je nagnalo da to učini, ali mu je ona kasnije rekla da je bio malo 'nagao'. Ipak, nakon tri tjedna dugih šetnji pokraj obližnjeg jezera i nakon razgovora o djetinjstvu i životu, moji su se roditelji vjenčali 19. lipnja 1955. Oboje su odrasli na farmama i bili su siromašni.

Moja je tata iz Arkansasa, a mama iz Nebraske. Zajedno su preselili u Teksas 1956., gdje je moj tata dobio posao u Dow Chemicalu. Moja je sestra rođena u prosincu 1956., a ja u siječnju 1958. godine. Kroz život, naši su roditelji uvijek stajali iza nas - tijekom dobrih, loših, teških i lakih trenutaka. U srednjoj školi obje smo bile u Drill Teamu, a mama nije propustila naš ni jedan jedini trening nakon škole. Rekla je da želi znati gdje ćemo točno biti tijekom nastupa na poluvremenu nogometnih utakmica. Iako je moj tata radio u smjenama, ni on nije propuštao utakmice. Bili su zaista predani jedno drugome, svojoj djeci, unucima, pa na kraju i svojim praunucima. Uvijek im je obitelj bila najvažnija.

Prva stvar koju mi je tata rekao kad ga je hitna pomoć dovezla iz bolnice je da želi mamu uhvatiti za ruku. Dan nakon, oboje su preminuli držeći se za ruke. I od tog trenutka više ih nikad ništa neće razdvojiti. I tijekom sprovoda su ostali zajedno. I znam da su ušli u raj držeći se za ruke, bez boli. I upravo to drži našu obitelji. Zaista smo ih obožavali i znamo da ćemo ih jednog dana ponovno vidjeti." ❤?