Ljubav se u vrijeme mladosti naših djedova i baka, majki i očeva mogla pronaći samo ako bi izašli van među društvo i upoznali nekog novog. Danas to više nije jedina opcija jer su mnogi ljubav pronašli preko interneta, odnosno chatroomova, društvenih mreža i stranica za dejtanje.
Da, jedna od dobrih strana interneta je definitivno ta, ali upoznavanje uživo na licu mjesta ima neku posebnu draž, zar ne? Upravo sam zbog toga željela saznati kako se upoznaju današnji mladi ljudi pa sam pitala osam cura da mi kažu kako su upoznale sadašnje dečke. Njihove priče su me oduševile jer su originalne, presimpatične i definitivno inspirativne.
Kristijana i Luka
Kristijana Merdan
"Luka i ja smo se upoznali na mojem zimovanju u Zagrebu, kada smo u zajedničkom društvu otišli na kavu. Prvi susret je bio na parkingu zgrade, gdje je na prvi pogled mislio da sam umišljena prenašminkana glupača, dok se on meni činio kao prepotentni kreten. Nedugo nakon smo shvatili da pričamo isti jezik različitim dijalektima i da jedno drugom odgovaramo više nego smo mislili.
Iako smo oboje bili skeptični prema vezi, jer je neko vrijeme trebala biti na daljinu, relacija Zadar - Zagreb ipak nije predstavljala velik problem. Sada, 4 godine kasnije, u istom gradu i na jednom mjestu, sretni smo što smo pobijedili sve prepreke i što je razdvojenost samo učvrstila našu vezu."
Mirela i Filip
"Bio je sunčan vruć dan na tadašnjem poslu na Ina benzinskoj postaji. Jedna od puno zadaća tokom radnog vremena je punjenje vanjskog hladnjaka pićima. I tako ja izlazim van, sa stolicom jer s mojih 165 cm visine ne mogu dosegnuti najvišu policu. Na to čujem korake iza sebe.
Okrenem se i tamo je stajao on, u Ina uniformi, kolega s postaje preko ceste i pita me što to pobogu radim. Moj odgovor je bio da punim hladnjak i da ne mogu dosegnuti najvišu policu, na što je on samo došao blizu mene i hladnjaka i potapšao ga rukom po vrhu. Od tada me zeza koliko sam 'mala', ali zato imam svo vrijeme svijeta da ga iskorištavam za dohvaćanje stvari s visina, jer je taj dan presudio našoj sadašnjoj vezi i skorom vjenčanju."
Saša i Dragan (Chaky)
"Chaky i ja upoznali smo se davne 2004. godine preko zajedničkog najboljeg frenda. Ja sam bila studentica Filozofskog luda za izlascima i putovanjima, on je bio PMF-ovac, geek i SF fan, puno prije nego što je to postalo cool. Naša velika i raznolika ekipa u sebi je spajala oba ta svijeta. Tako smo se Chaky i ja pomalo zbližavali na rođendanima frendova, na moru, u Udruzi ljubitelja Zvjezdanih staza i na SF konvencijama, oboje svjesni da nam se onaj drugi sviđa, ali previše sramežljivi da bismo napravili prvi korak.
Na kraju sam prvi korak napravila ja, nakon što mi je frendica na nogu zalijepila flaster i ozbiljno mi objasnila da ga mogu skinuti tek kad Chakyju kažem što osjećam prema njemu. 'Priznanje' je došlo internetskim putem, sljedećeg smo dana otišli na pivo i prohodali. Zajedno smo već 11 i pol godina i još uvijek uspješno ispreplićemo naša dva svijeta."
Andrea i Nikola
"Naša priča započela je tipično klišejski - na prvoj godini fakulteta. Slušali smo većinu predavanja zajedno, međutim ja sam u to vrijeme bila potpuno izgubljena i pod dojmom 'novog' fakultetskog života da mi je trebalo par mjeseci da ga uopće primjetim. Često me je znao pozdravljati i uletavati u pauzama između predavanja, a meni nije bilo jasno tko je pak sad on i što dovraga hoće od mene. Počeli smo se češće promatrati, osmijehivati jedan drugom i nakon predavanja sve više međusobno upoznavati na zajedničkim druženjima s drugim kolegama.
A onda smo jedan dan jedini od zajedničke ekipe završili zajedno na predavanju koje smo najradije htjeli propustiti kao što su i svi ostali. Sjeli smo jedan pored drugog u predavaonici i nakon 15 minuta što je profesor počeo sa svojim predavanjem, više nisam mogla izdržati. Uzela sam svoju bilježnicu i naškrabala brzinski "Idemo na pivu? Ja častim :) " i suptilno mu gurnula pod nos. Nikad neću zaboravit njegov osmijeh i sreću kada je to pročitao. Istog trena je taj dio stranice istrgnuo i spremio. U tom trenu sam se potpuno zbunila, ali danas, 7 godina kasnije, kaže da sam ga tim potezom potpuno osvojila i da je to definitivno bilo to. Sve ostalo je pa...jednostavno povijest."
Ana i Jurica
"Upoznala nas je zajednička, točnije njegova prijateljica Ivana i namjestila nam spoj. Samo samo joj rekla da mi je Jura zgodan, a ona je napravila ostalo. Nakon dva tjedna završili smo zajedno i naša ljubav traje toliko dugo da više ni ne brojimo godine koje smo proveli zajedno. Smiješna priča je da mi se Jura sviđao čak i prije nego smo se upoznali. Viđala bih ga vani i potajno gledala. Eto, očito je sudbina bila na našoj strani. Sudbina imena Ivana."
Andrea i Sven
"Svog dečka sam upoznala u srednjoj školi. Naime, išli smo u isti razred i nekoliko godina bili dobri prijatelji. Ljubav je došla spontano. Počeli smo izlaziti zajedno van i u trećem srednjem smo si priznali što osjećamo jedno prema drugom i postali nerazdvojni. Bili smo slatki par u zadnjoj klupi u razredu. Najviše mi se urezao u sjećanje njegov parfem koji me i danas podsjeti na vrijeme naših početaka, prve kave i smrzavanje na klupicama.
Toliko smo vremena provodili zajedno da smo za hrpu stvari smislili nazive razumljive samo nama. Obožavam kad danas razgovor započnemo sa: "Sjećaš li se kad smo…" Jer zajedno smo odrasli i oblikovali jedno drugo. No, oboje smo se i prilično promijenili, naišli na hrpu problema. Ali je i dalje više onih lijepih stvari zbog kojih ne odustajemo."
Marina i Franz
"Sve je to bio samo ne uobičajeni susret. Bio je to naprosto običan dan kada sam odlučila izaći s prijateljicom nakon dugo vremena. Plesale smo u klubu i odjednom je nestala. Dok sam uopće stigla vidjeti da je ona pleše sa nekim dečkom, pred menom se stvorio on. Bio je izuzetno pristojan, predstavio se na engleskom i rekao je da je iz Njemačke, pokušala sam sastaviti rečenicu na njemačkom, ali nije išlo. Nekako sam mu uspjela objasniti da ne znam pričati niti engleski niti njemački jezik, ali da razumijem engleski. Ni sama ne znam kako smo uopće pričali, ali smo se razumijeli od prvog trenutka, čak i bez riječi. Kada sam htjela otići, rekao je da će me otpratiti, na to su došli njegov prijatelj i moja prijateljica. Otvorio mi je vrata, pustio me da prva prođem, obukao mi je jaknu, do tada nikada nešto tako nisam doživjela. Čekali smo tramvaj, no nikako se nije pojavljivao, inzistirali je da pozovemo taksi koji nas je odvezao do stana. Mislila sam to je to, ali on je uzeo moj broj da se možemo sutra vidjeti. Bio je u posjetu u Hrvatskoj samo na par dana. Izašli smo iz taksija, on se je htio još jednom pozdraviti, a ja ni sama ne znam zašto poljubila sam ga.
Drugu večer njegov prijatelj i on su došli do nas, donio je vino i grožđe, sjedili smo na krovu zgrade i pričali. Na njemačkom sam pokušavala reći da moji roditelji imaju domaće životinje - krave, a zapravo sam rekla da kuham mačke, na što su moja prijateljica i njegov prijatelj umrli od smijeha. On me je razumio. Odmaknuli smo se od prijatelja i kad smo došli na jedan rub zgrade, u jednom trenutku sam ga pogledala i pomislila: da, on je taj pravi. Bio je to poseban trenutak koji se ne može opisati riječima. Treći dan se pojavio na mojim vratima s ružom u ruci u kratkim hlačama i kratkoj majici. Padao je mrak, a bilo je već i dosta zahladilo jer se bližio kraj 10 mjeseca. Tada me je potpuno osvojio i svaki me dan već 3 godine iznova osvaja svojom dobrotom, nježnošću, ljubavi. Svaki dan nam se dogodi da istu rečenicu kažemo u isti trenutak. On je naučio hrvatski jezik nakon niti godinu dana života u Hrvatskoj. Danas se razumijemo bez ijedne jedine riječi, čak i bez pogleda."
Nikolina i Kristijan
Sve je počelo krajem 2005. godine kada sam pri povratku iz škole zapazila jednog zgodnog dečka crne kose i plavih očiju. Kako tada nismo imali Facebook, uz pomoć frendica i njihovih frendica te njihovih frendova, došla sam do broja mobitela misterioznog dečka. Saznala sam da se zove Kristijan, te da je igrom slučaja bratić frendičina dečka (što smo saznale sasvim slučajno, nakon mjesec dana ispitivanja uokolo). Izašli smo na kavu, no razišli smo se kao frendovi. Čuli smo se povremeno, za blagdane i rođendane, no ništa ozbiljno. Sve do jeseni 2010. godine kada smo se slučajno sreli na jednom tulumu, otišli potom na kavu i tako se nekako sve počelo lagano vrtjeti.
Prohodali smo u ljeto iduće godine, a zaručili smo se u prvih deset minuta 2015.godine. Nakon sada šest i pol godina veze, anegdota imamo mnogo - tako smo se jednom prilikom, taman oko Uskrsa, zatekli u dućanu. Više niti ne znam što smo tražili, no znam da je on uzeo i malog čokoladnog zeku u ruke i kako to obično bude kad ne uzmeš kolica jer "trebam samo jednu stvar", količina stvari u njegovim rukama se gomilala. U jednom trenu sam ga pogledala i sve što sam rekla bilo je "Udavio si zeku" i prasnula u smijeh - siroti čokoladni zec se rastopio baš na kritičnom djelu pa je izgledalo kao da ga je netko zaista udavio. Te godine sam za godišnjicu dobila plišanog zeku, koji se još uvijek nalazi na polici iznad mog kreveta i svaki put me podsjeti na taj dan.
