Izraz 'neželjeni celibat' dobio je novo značenje nakon terorističkog napada u Torontu prošlog mjeseca. No sam celibat nije ništa novo. 'Joseph', kojemu je 60 i koji je udovac, nije se seksao do kasnih 30-tih, i to ne svojom voljom. Preko BBC-a je podijelio svoju priču.
Spolni i intimni odnosi nikada se nisu kod mene razvili pa sam ostao djevac do kasnih 30-tih. Nemam pojma koliko je to neuobičajeno, ali ja sam se sramio, i osjećao se stigmatizirano. Bio sam jako stidljiva i tjeskobna osoba, ali ne i usamljena. Uvijek sam imao prijatelje, ali nikada to nisam uspio prevesti u intimne odnose. U školi sam bio okružen djevojkama, ali nikad nisam učinio prvi korak što bi vjerojatno bilo potpuno normalno. Do fakulteta moj je način ponašanja već bio određen - ne biti u vezi bilo je upravo ono što sam očekivao. Puno toga bilo je zbog nedostatka samopouzdanja i duboko ukorijenjenog osjećaja da ljudima neću biti privlačan.
Ako prođete kroz svoje kasne tinejdžerske godine i rane dvadesete bez da izlazite s ljudima, nemate prikupljenih dokaza koji govore "Da, mogu se svidjeti ljudima zbog svog izgleda, imao sam ovu curu i onu curu". To omogućuje osjećaju da ste neprivlačni da traje i jača. Nikad nisam pričao sa svojim prijateljima o tome, a oni nisu pitali. Sve me je više bilo sram zbog toga. Možda nije istina da društvo osuđuje ljude koji se ne seksaju. Ali mislim da sve što se smatra da je izvan normale u opasnosti je da bude promatrano kao na neki način devijantno.
Mislim da postoji kulturni poticaj za 'uspjeh' kod žena - ako pomislite na popularne pjesme i filmove, filmove o odrastanju, oni su često o prvim vezama i postoji kulturalna 'stvar' o tome da se postane muškarac. A sve je to kod mene samo jačalo osjećaj stida. Većina mojih prijatelja imala je cure. Promatrao sam ih sa strane kada su započinjali vezu, te kasnije, kada su se ženili. Sve je to imalo korozivan utjecaj na moje samopouzdanje, koje je propadalo malo po malo. Bio sam usamljen i dosta depresivan, iako to još onda nisam shvaćao. Možda je to posljedica nedostatka spolnih odnosa, ali isto tako i nedostatka intimnosti.
Nedostatak intimnog kontakta
Kad sada pogledam unatrag i vodim da nekih 15, moguće i 20 godina nije me dodirnulo niti jedno ljudsko biće osim najbliže rodbine, poput majke, oca i sestara. Osim toga, bilo koji oblik fizičkog, intimnog kontakta bio je odsutan. Tako da stvar nije bila samo u seksu. Ako bih vidio neku djevojku koja bi mi se svidjela, ne bih osjetio uzbuđenje ili zadovoljstvo. Umjesto toga, moja trenutna reakcija bila je tuga i depresija. Sve mi je djelovalo potpuno beznadno. Nisam imao strah od odbijanja - sama pomisao na odbijanje bila je irelevantna jer sam bio toliko uvjeren da nitko neće uzvratiti bilo kakvu privlačnost koju sam ja osjećao.
Možda je to s moje strane bila neka vrsta obrambenog mehanizma, ali razvio sam duboki osjećaj da je možda krivo prići ženi i da bi to možda bilo nametanje. Ja sigurno nikad nisam bio onaj koji bi 'iskorištavao' žene. Smatram da žene imaju pravo baviti se svojim životom i uživati u noćnom izlasku bez da im netko prilazi. Često bih se sprijateljio sa ženama koje su me privlačile. Siguran sam da mnoge nisu uopće bile svjesne mojih romantičnih osjećaja. U to sam vrijeme bio siguran da me one nisu željele. Kada sad gledam unatrag, iskreno ne znam. Ne mislim da sam imao privlačnost samopouzdanja. Žene nikad nisu mene pozvale van - to bi bilo lijepo! Možda je to prije bilo manje prihvatljiv oblik ponašanja.
Terapija i lijekovi bili su korisni
Sredinom i krajem 30-tih postao sam klinički depresivan, pa sam otišao svom doktoru koji mi je pripisao antidepresive, a krenuo sam i na savjetovanje. Tada su se stvari promijenile. Kao prvo zadobio sam naopokon malo samopouzdanja zahvaljujući savjetovanju. Kao drugo, mislim da su antidepresivi bili učinkoviti, mislim da mogu malo djelovati i kao tablete protiv stidljivosti.
Zapitao sam jednu osobu za izlazak, a to se onda pretvorilo u kraću vezu. Sjećam se kako sam bio nervozan i tjeskoban na prvom sastanku. Ali osjećao sam i "Ovo je lijepo, sviđa mi se ovo." Pa sam ju ponovo pitao za izlazak, ona je rekla da, i stvari su se odvijale od tamo. Samo nekoliko tjedana nakon prvog izlaska postali smo intimni. Čujete razne klišeje o nespretnim tinejdžerima - pa, ja nisam bio tinejdžer pa sam otkrio da znam što radim. Otkrio sam i da je to jako uzbudljivo i zadovoljavajuće. Neki kažu da prvi put nije dobar, ali meni je bio. Nisam joj rekao da sam bio djevac, ali da me je pitala, bio bih otvoren.
Suprugu sreo prekasno, a izgubio prerano
Svoju sam suprugu opoznao 18 mjeseci kasnije, na poslu. Odmah sam ju primjetio. Stvarno je bila lijepa s prekrasnim velikim očima, nisam ju direktno pozvao na spoj, već sam pitao zajedničku prijateljicu da li je s nekime. Naš prvi izlazak bio je na moj 40. rođendan, a vjenčali smo se 18 mjeseci kasnije. Bila je stvarno posebna. Imao sam sreće kad se zaljubila u mene, pružila mi je potpunu i bezuvjetnu ljubav a to je rijetko. Sretan sam što sam to imao.
Kada sam joj pričao o povijesti moje seksualnosti ona je to potpuno prihvaćala bez ikakvog osuđivanja. Naša je veza emocionalno bila toliko snažna da kod nje nikada nije bilo niti trunka kritiziranja - biti s njom bilo je tako jednostavno. Bili smo u braku 17 godina. Nažalost preminula je prije gotovo tri godine, što je bilo traumatiočno iskustvo. Uvijek sam imao osjećaj da sam ju susreo prekasno i izgubio prerano, no s druge strane nisam siguran bih li joj bio privlačan da smo se sreli kad sam bio mlađi.
Pomoći drugima
Na svoju mladost gledam s osjećajem žaljenja. Gotovo kao da žalim za nečim što se nije dogodilo. Osjećam kao da postoji hrpa dobrih sjećanja koja meni nisu dostupna, ili skup iskustava koja nisam doživio. Ne znam kakav je osjećaj biti zaljubljen kada si mlad. Ne znam kako je zakoračiti u svijet s osobom suprotnog spola, taj eksperiment, zabavno vrijeme - i to mi stvara osjećaj žaljenja.
Courageous middle age man looking at snow into the window
Tako da prva stvar koju bi rekao svakome u ovoj situaciji je "Shvati to ozbiljno." A trebali bi razmisliti i o intervenciji ako primjetimo ovakav slučaj. No kako konkretno postupiti ne bih znao jer da je mene svojedobno netko pitao o tome, ja bih poricao problem. No neki će ljudi biti u stanju primijetiti. Stvar je u tome da ljudi poput mene, kakav sam ja bio, se ne pojavljujemo ni na čijem radaru. Mi uglavnom brinemo kad mladi ljudi rade stvari koje se smatraju riskantnima- uzimanje droga, tuče, rana seksualnost i tome slične stvari. Tako da ne činjenje nečega nije nešto o čemu bismo brinuli.
No ako znate nekoga tko nikada nije imao curu ili dečka, možda ne morate pretpostaviti da oni žele biti takvi. Probajte pružiti podršku, možda ne postavljanjem dirtktnih pitanja "Zašto nikada ne izađeš s nekime?", već poticanjem i objašnjavanjem da je svatko sumnjičav kada po prvi put pita nekoga van. OK je biti nervozan, ali je isto tako OK željeti biti s nekime. Svi ti osjećaji dio su ljudskosti, i ako se odričete toga, odričete se i ljudskog iskustva.
Opasnost od stigmatizacije
ZAGONETNA PORUKA NA FACEBOOKU OTKRILA MOTIV NAPADA: Manijak iz Toronta ubio je desetero ljudi jer se nije seksao pa mrzi žene?
Jedna od stvari koja me najviše brine oko publiciteta povezanog s napadom u Torontu (u kojem je 10 ljudi ubio Alek Minassian koje se identificirao s pokretom 'incel', ili 'involuntary celibate' -neželjeni celibat) je da će se ljudi koji još uvijek traže ljubav osjećati stigmatiziranima i posramljenima. Moguće je da će se proširiti ideja da su ljudi koji još traže ljubav društveno neprilagođeni i na neki način čudni. Osjećao sam se savršeno normalnom osobom i prije no što sam pronašao svoju suprugu i bio sam savršeno normalan nako toga - nisam se promijenio. Nema ničeg neobičnog u vezi mene.
Ima puno ljudi koji traže ljubav koji nisu ispunjeni mržnjom. Bilo bi šteta ako bi povezali što god da je nagnalo napadača iz Toronta s ljudima koji samo traže ljudske potrebe. Nitko nema ekskluzivno pravo biti voljen ili na pronalazak ljubavi, no potraga za njom još je uvijek opravdana želja u životu. Ne imati ljubav nije ničija pogreška, već samo splet okolnosti.
