Vitomira Lončar godinama je bila sinonim za samostalni umjetnički izraz, ne samo zbog svog talenta, već i zbog nezavisnog pristupa svojoj karijeri. Nije bila tip osobe koja se poklanja sustavu ili čeka odobrenje od onih na vrhu – bila je samostalni umjetnik u pravom smislu te riječi. U Hrvatskoj, gdje je osjećala da se kultura prečesto koristi kao alat političkih interesa, a ne kao prostor za samostalno izražavanje, osjećala je da je došla do zida. Iako je njeno ime duboko ukorijenjeno u hrvatsku kulturnu scenu, ona nikada nije bila tipična predstavnica etabliranog sustava. Kao samostalni umjetnik, ustrajala je na tome da njezina karijera ne bude definirana kompromisima i kalkulacijama. Nije bila osoba koja bi se poklonila bilo kojem autoritetu, bilo političkom ili kulturnom – uvijek je birala vlastiti put. U 57. godini napustila je domovinu i krenula prema Kini, zemlji u kojoj se osjeća sigurno i u kojoj je sustav, tvrdi, nešto na što se može računati – država koja ima vladu kojoj građani vjeruju.
Nedavno se, međutim, vratila na kratko u Hrvatsku, no ovaj put iz sasvim drugog razloga. Njezina kći Buga se ostvarila u ulozi majke, a iako nije tipična baka koja će bebi mijenjati pelene, Vitomira je na sebe preuzela sve poslove koji imaju veze s kazalištem – gdje je, naravno, svoj na svome.
Je li vam Kina bila bijeg od hrvatske kulture ili potraga za nečim boljim?
Kina je bila rješenje za nemoguće okolnosti u kojima sam u to vrijeme živjela u Hrvatskoj. Bila sam blokirana na gotovo svim područjima. Ponuda za posao u Kini, koju je suprug u trenutku najveće krize dobio, došla je u pravi trenutak. Odluka je bila, slobodno mogu reći, trenutačna. Dogodilo se ono što se u grčkoj drami zove – Deus ex machina. S neba je palo rješenje kada je sve izgledalo bezizlazno. Život je čudo.
Jeste li ikad požalili što ste odabrali život umjetnice, u trenucima kad sustav nije bio na vašoj strani?
Nisam ja imala problema kao umjetnica, zbog umjetničkog posla, nego zbog svog pisanja. Ne žalim za događajima i stvarima iz prošlosti. Da nije bilo svega toga groznog što mi se događalo, ne bi bilo ni Kine! Život ne bi dobio sasvim novu dimenziju i perspektivu, a to bi bila velika šteta. Gotovo cijeli svoj radni vijek bila sam samostalna umjetnica, a sustav nikada nije “na toj strani”. Biti samostalac – stvar je izbora. Životnog izbora. Naravno, ima kolega kojima je to nužno zlo, a ne izbor. Moj suprug, kćer i ja spadamo u ove prve. Kako kaže Jordan Peterson, u životu treba raditi smislene stvari, ne probitačne. Za mene je jedino smisleno bilo biti samostalna umjetnica. Sloboda, za mene, nema cijenu.
Što ste u Hrvatskoj cijenili tek nakon što ste je napustili?
Nemam odgovor na ovo pitanje. Hrvatska je zemlja u kojoj sam se rodila, živjela 57 i pol godina, zemlja koju volim. To je moja domovina. Ništa se u tom smislu nije promijenilo. Ne postoji nešto što bih mogla izdvojiti kao, vidiš, kada sam tamo živjela nisam to cijenila.
Je li se dogodio trenutak kad ste sami sebi rekli: “Ok, ovo ne bih doživjela da sam ostala u Hrvatskoj”?
Ha-ha, ima toga i u pozitivnom i u negativnom smislu. Nedavno sam morala mijenjati karticu mobilnog telefona, a zbog regulative sam na kraju morala promijeniti broj, ne samo karticu. U Hrvatskoj je to sitnica, nešto sasvim beznačajno, a u Kini je to problem s velikim posljedicama. Neke stvari nisam uspjela riješiti ni nakon šest mjeseci. Snimila sam i vlog o tome. Mnoge stvari su me u Kini pozitivno iznenadile i ne bih ih doživjela da sam ostala u Hrvatskoj. Nema idealnog sustava, nema idealne zemlje. Nikada nisam samoj sebi rekla tu rečenicu u smislu da bi mi bilo bolje da sam ostala tamo i poštedjela se nekog iskustva.
U kojoj ste situaciji najviše osjetili granicu između Istoka i Zapada?
Rekla bih da je granica između Istoka i Zapada - granica između kolektivizma i individualizma. A mogu reći da gotovo svakodnevno u svom kineskom životu svjedočim važnosti zajednice u odnosu na pojedinca, o čemu prije dolaska na Istok nikada nisam razmišljala. Pojedinac nije važan, važna je skupina kojoj pripadam, obitelj, svaka druga zajednica. Istok smatra da se pojedinac mora žrtvovati za ciljeve zajednice, a Zapadu je ''ja'' najvažnije na svijetu. Svakim danom sve više otkrivam prednosti istočnjačkog načina razmišljanja. Zapadnjački ''ja'' (koji se u engleskom čak i piše velikim slovom), kojem svjedočimo unazad oko 250 godina (samo), vodi svijet u slijepu ulicu.
Izjavili ste da niste “klasična majka” ni “baka” — u kom smislu?
“Klasične” bake pomažu kćerima oko bebe i u kući. Ja nisam ta. Ja pomažem oko našeg obiteljskog kazališta. Buga je na porodiljnom dopustu, a ja odlazim svako jutro na posao, analiziram procese i predlažem promjene. Također, kad je Buga s unukom na probi, opet u kazalištu, ja ga čuvam dok je ona na sceni. Pričam mu priče, pjevam, čitam slikovnice, razgovaramo on i ja, ha-ha. Ne kuham, ne presvlačim bebu, ne radim ništa od onoga što “klasične” bake uobičajeno rade kada im kćeri postanu majke.
Mislite li da žene još uvijek nose težinu društvenih očekivanja kako "trebaju" voljeti i odgajati?
Mogu govoriti samo iz osobnog iskustva, nije me bilo briga što drugi misle. Nikada, pa ni u trenutcima kada sam postala majka, a sada kao baka. Ima i muškaraca koji se teško nose s društvenim očekivanjima vezanima za odgoj djece, nije to ekskluziva žena. Mislim da su društvene mreže, koliko su god donijele pregršt korisnih informacija za mlade roditelje, isto tako napravile i ogroman pritisak. Kao i u svim područjima, tako i u ovome, treba imati vjeru i osluškivati sebe, ne okolinu.
Je li povratak na posao 11 dana nakon rođenja kćeri bio čin bunta, potreba ili nešto treće? Biste li savjetovali mladoj ženi da radi isto?
Buga je rođena u prosincu 1993. godine. Još je bio rat, kazalište nije radilo, nije imalo za koga, nitko u to vrijeme nije išao u kazalište. Igrom slučaja, naš je materijalni život u tom trenutku ovisio o meni. Imala sam posla, radila sam Malaviziju, a također sam s Ivicom Zadrom i Darkom Janešem radila različite programe. Nije se radilo ni o kakvom buntu, radilo se životnoj potrebi. Nas troje smo, Ivica, Bucka i Darko, u to vrijeme ovisili jedni o drugima. Prije nego što sam išla roditi bio je dogovor da ću se pridružiti ekipi na tridesetak novogodišnjih programa čim budem mogla. No, završila sam na hitnom carskom rezu i stvari su se zakomplicirale. Moj Ivica je preuzeo brigu o Bugi, a ja sam s mojim dečkima morala odraditi dogovorene nastupe. U jednoj sam ruci držala trbuh, a u drugoj mikrofon.
E, sad, nije tu kraj priče! Negdje u trećem mjesecu trudnoće moj je Ivica dobio poziv da režira u Americi. Bili smo izvan sebe od sreće. Termin kada je trebao režirati bio je od kraja siječnja do kraja ožujka 1994., što znači da je trebao otići kada je Buga imala (samo) nekih pet tjedana. Kada je stigla ponuda dugo smo razgovarali o tome što napraviti i zaključili da je šteta odbiti režiju u Americi. No, kad se Buga rodila, perspektiva se promijenila. Samo pet tjedana od poroda ostala sam sama s bebom, a Ivica je bio očajan što je morao otići i ostaviti nas dvije same. Na svu sreću, došla nam je moja šogorica, Ivičina sestra, i bila je sa mnom cijelo vrijeme dok njega nije bilo. Moja mama također nije bila tipična baka i na nju u tom razdoblju nisam baš mogla računati.
Poanta je u tome da kad nemate iskustvo poroda, majčinstva, očinstva, kada su sve to samo ''misaone imenice“, a ne stvarnost, onda ne misliš da stvari mogu otići u nekom smjeru koji bi mogao biti toliko zahtjevan i koji ti se možda neće sviđati. A ima i druga strana cijele priče, u vrijeme trudnoće i poroda ja sam, zbog životnih okolnosti, bila ta koja je zarađivala novac i hranila obitelj, a Ivica nije imao posla. Kad smo pak otišli u Kinu, on je bio taj koji je bio u prilici zarađivati novac, a ja sam bila doma i nisam radila. Život samostalnog umjetnika često te stavlja pred veće izazove. Moraš donositi teže odluke nego kad si zaposlen. I odlazak na posao 11. dan nakon carskoga reza rezultat je našeg životnog izbora. Svakome bih savjetovala da iskuša svoje granice, odlučuje o svom životu, ima svoj život u svojim rukama i bude samostalan. Ići raditi 11. dan nakon carskog reza pak – nikome ne bih savjetovala.
Vjerujete li da žena može biti "potpuna" bez uloge majke ili bake kakvu društvo očekuje? Kako izgleda ljubav kad je niste vezali za tradicionalne uloge majke ili bake?
Nas dvoje smo dobili dijete nakon godina zajedničkog života i nikada nismo ni razgovarali o tome. Imati dijete nije nam bilo na listi tema. Da nisam ostala trudna, ne bi išli na dodatne pretrage niti bi išta poduzimali da dobijemo dijete. Znam da zvuči gotovo nevjerojatno, ali imali smo ispunjen život, bili smo ostvareni i nismo razmišljali o tome da netko od nas nešto očekuje ili mi od sebe. Iskreno, da smo ostali bez djece, mislim da nam to ne bi bila neka drama. Ima žena koje oduvijek znaju da žele biti majke, a ima i onih drugih. I ponovno ću se vratiti na ono o čemu sam već govorila u ovom razgovoru, kad nemaš iskustvo majčinstva ili očinstva, stvari gledaš drukčijim očima. Čovjek, i žena i muškarac, itekako može biti potpun i bez da ima nasljednike. A ljubav ima bezbroj pojavnosti. Nema pravila. Svi smo različiti kao i načini na koje živimo, radimo, izražavamo ljubav ili bilo što drugo. Dug je put do toga da se upoznaš i otkriješ što zapravo jesi i što želiš, Ako ga prođeš, bolje reći, ako ga svaki dan prolaziš, dobro je. Ako pak ne, i to je tvoj izbor.
POGLEDAJTE VIDEO: U Saboru prate RTL: 'U trendu su Sjene prošlosti'
