Srpska modna dizajnerica Verica Rakočević (73) nije samo ime u svijetu mode - ona je pojam, ikona koja je svojim radom uspjela pomaknuti granice i stvoriti pravi modni fenomen. Počeci njezine karijere nisu bili ni laki ni glamurozni, ali su, kao i sama Verica, bili ispunjeni strašću i neslomljivom voljom. Nije imala klasične akademske temelje, ali je znala nešto jako važno – da će njenu modu prepoznati ljudi koji prepoznaju dušu u svakom komadu, svakom šavu. U Los Angelesu, Rimu, Moskvi i Dubaiju, Verica nije samo predstavila svoju odjeću - ona je predstavila svoje snove, svoju osobnost, svoju unutarnju borbu i pobjedu. Kreacije koje stvara nisu bile samo odgovor na zahtjeve tržišta, već na njezinu unutarnju potrebu za stvaranjem nečeg trajnog i autentičnog.

Vaša karijera je inspirativna. Kako je izgledao vaš prvi susret s modom i što vas je najviše motiviralo da započnete svoju karijeru?

Laska mi ako moja karijera inspirira. Za put kojim sam išla i kojim, hvala Kosmosu, još uvijek idem, potrebna je snaga i hrabrost. Početak u ovom poslu bio je slučajnost, kao i svi važni događaji u mom životu. Nemam zavšenu Akademiju, završila sam maloljetničku delinkvenciju na defektologiji i nisam kao djevojčica maštala da ću se baviti modom. Ono što je bilo presudno da ovo što radim ima neku vrijednost jest moj princip da što god radila, mora biti temeljito i studiozno. Tako sam tek nakon sedam godina učenja i prakse ispod svog imena stavila – dizajnerica.

Vaša revija prije gotovo 30 godina u Los Angelesu bila je međunarodni iskorak. Kako ste doživjeli taj trenutak i kako su vas percipirali međunarodni modni krugovi?

L.A. je bio velika avantura. Sjećam se da me je Branko Lustig u kući zajedničkih prijatelja pitao za povratnu informaciju o kolekciji ''Vizantija'', prikazane u Directors Guild of America (prije toga je u Beogradu kolekciju nosila čuvena Jasmin Gauri i deset manekenki iz agencije Fashion iz Milana, a basnoslovno je koštala). Kada sam mu rekla da je minus 250.000 maraka, mahnuo je rukom i rekao: ''Pa to je umjetnost.'' Nosim divne uspomene - bilo je zanimljivih ponuda, ali sam se ipak vratila u Beograd.

Kolekcije koje ste predstavili u mnogim gradovima diljem svijeta, poput Moskve, Dubaija i Havane, donijele su vam prepoznatljivost. Koji su izazovi u prezentiranju mode u različitim kulturnim i političkim okvirima?

Izazovi u prezentaciji mode u različitim kulturnim i političkim okvirima, poput Dubaija, Moskve i Havane, leže prije svega u razumijevanju lokalnih vrijednosti, estetskih normi i društvenih ograničenja. U Dubaiju je izazov pronaći ravnotežu između luksuza i poštovanja tradicionalnih vrijednosti - moda mora biti glamurozna, ali i odmjerena, jer se granica između sofisticiranog i provokativnog shvaća drugačije nego na Zapadu. U Moskvi publika očekuje visoku estetiku, luksuz i jasan statusni izraz kroz odjeću, ali politički kontekst često utječe na ton prezentacije – sve mora biti pažljivo koncipirano, bez elemenata koji bi mogli biti shvaćeni kao politička poruka. U Havani, s druge strane, izazov je u predstavljanju luksuza u okruženju gdje se umjetnost često promatra kroz prizmu autentičnosti i borbe za slobodu izraza. Tamo moda mora biti više umjetnički čin nego prikaz prestiža - mora komunicirati emociju i priču. Prava snaga dizajnera leži u sposobnosti da prevede svoj estetski jezik u različite kulture, a da pritom ostane vjeran sebi.

Kako se osjećate kao jedina dizajnerica s ovih prostora koja se predstavila na Tjednu visoke mode u Rimu? Što je to iskustvo značilo za vašu karijeru i kako ste se pripremali za takvu priliku?

Prva kolekcija visoke mode u Rimu bila je prikazana 1999. godine u srpnju, samo mjesec dana nakon bombardiranja, i to je zaista bio pothvat. Kolekciju smo ponekad radili pod svijećama kada nije bilo struje (ove kolekcije zahtijevaju mnogo ručnog rada), ali s takvim oduševljenjem da umor nije postojao u našim odajama. Budući da sam od početka u svojoj zemlji bila osporavana i pogrešno interpretirana, ovo je bio moj trijumf - osobno zadovoljstvo. Dobila sam priznanje za najbolju dizajnericu koja se prvi put predstavlja na Rimskom tjednu mode. Ono što je najvažnije jest da sam vrlo dobro znala što ne znam, pa sam se trudila tražiti savjet od onih koji znaju više od mene. Sljedećih pet nastupa na toj manifestaciji udarili su temelj mom samopouzdanju.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Kako balansirate između umjetničkog stvaralaštva i komercijalnog uspjeha? Kako je izgledao vaš pokušaj stvaranja brenda u Europi?

Moja ideja modnog stvaralaštva od početka je bila koncipirana kao umjetnost. Vjerojatno je zato i propao značajniji pokušaj da se ozbiljnije uđe na europsku modnu scenu. Moda je biznis koji, osim rada i talenta, zahtijeva i veliku količinu novca. Samo onaj tko je bio na izvoru istinskih informacija zna o čemu govorim. Na svih pet tjedana mode u Rimu bila sam u kalendaru s najvećim imenima, pokupila mnoštvo hvalospjeva i divljenja, a ipak nisam uspjela ostvariti ništa značajnije. Ja sam kao Walter Albini, zaljubljenica u modu kojoj sam se dala svom dušom, u kojoj uživam i danas, ali od koje nisam stvorila imperij zbog nedostatka balansa između komercijalnog i umjetničkog.

Što mislite o evoluciji modnog dizajna u posljednjih nekoliko desetljeća? Koje su najveće promjene koje ste primijetili u industriji?

Moda se tijekom posljednjih desetljeća dramatično promijenila - ne samo estetski, već i u svojoj suštini. Nekada je dizajn bio izraz vizije pojedinca, umjetnika koji stvara svijet iz vlastite inspiracije. Danas se često kreira u dijalogu s publikom, pod utjecajem brzine društvenih mreža i tržišnih trendova. Tehnologija je otvorila beskrajne mogućnosti - od digitalnih tkanina do virtualnih revija, ali je istodobno donijela i izazov da moda zadrži dušu i autentičnost. U toj buci brzih promjena, luksuz postaje sinonim za vrijeme, za posvećenost detalju i ručnu izradu. Moda više nije samo odjeća, već komunikacija - između tradicije i budućnosti, između zanata i tehnologije, između identiteta i globalnog izraza. Prava vrijednost dizajna danas leži u ravnoteži između ta dva svijeta.

Mnogi misle da modni dizajneri žive luksuznim životom, ali je li stvarnost možda drukčija? Kako izgleda vaš svakodnevni radni dan i privatni život?

Dizajneri u svijetu sigurno žive luksuznim životom. Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali kod nas je na sceni virtualni luksuz. Osobno ne mislim da živim luksuzno po svjetskim kriterijima. Trenutno uživam u radu od 7 do 20 sati svaki dan, trudim se da vikende provodim s obitelji i prijateljima. Ne izlazim ako ne moram, pišem, crtam i čitam.

Moda na ovim prostorima ima specifičan pečat. Kako biste opisali tipičan stil koji dominira, primjerice u Srbiji i Hrvatskoj, i koja bi bila najvažnija pravila stila za današnje tržište?

Uh, teško pitanje. Priznajem da hrvatsku scenu ne poznajem najbolje. Imam divne klijentice iz Zagreba koje vole ono što radim. Također, moje klijentice iz Srbije su žene ispred kojih nikada ne ide odjeća. Nisam netko tko bi donosio sud o pravilima.

Kao dizajnerica koja je godinama na sceni, sigurno ste imali prilike surađivati s mnogim poznatim osobama. Koga biste izdvojili kao najbolje odjevenu Hrvaticu i zašto?

Bilo je dosta žena s javne scene Srbije i šire koje su voljele ono što radim. Iz Hrvatske bih izdvojila ženu koja me fascinira svojom snagom i stilom - Morana Mamić.

Kada ste sami, izvan radnog okruženja, što nosite? Imate li neki svoj specifičan stil koji se razlikuje od onog koji kreirate za svoje kolekcije?

Trudim se da ono što nudim svojim klijenticama bude odraz i mog osobnog stila.

Što mislite o fenomenima poput influencera i društvenih mreža u svijetu mode? Imaju li oni veći utjecaj nego tradicionalne modne revije?

Influenseri i društvene mreže promijenili su način na koji se moda percipira - danas svatko može biti dio te priče. To je lijepo, jer moda živi među ljudima, a ne samo na pisti. No, revija ima nešto što mreže nemaju - energiju, emociju, trenutak koji se ne ponavlja. To je umjetnost uživo. Žao mi je što sam nakon toliko godina odustala od revija. Showroom prezentacije, na kojima na poseban način, bez pompe i medija koje sve više zanima sve osim kolekcije, sada su moj način komunikacije s klijentima. I još nešto da pojasnim — ljudi koji me prate na Instagramu vidjeli su da u posljednje vrijeme objavljujem svoje kolekcije na AI manekenkama. To se može tumačiti kao gubitak identiteta brenda. Samo sam željela da to bude moj osobni bunt, kao i okretanje showroom prikazivanju kolekcija, gdje je kontakt sa ženama koje misle kao ja blizak, topao i prijateljski - s vizualnom i verbalnom komunikacijom.

Humanitarni rad snažan je dio vašeg života. Koji je najvažniji projekt kojem ste posvetili svoju pažnju? 

Kolekcija ''Molitva za mir'' iz 1993. godine, kada su prikupljena sredstva za inkubatore za bebe do godinu dana.

Biti uspješan u modnom svijetu često znači biti u središtu pozornosti. Mediji pišu i o vašoj ljubavi, prvenstveno zbog velike razlike u godinama. Smeta li vam to?

Trudim se da me što manje bude u medijima. No, nažalost, ima me i kada to ne želim. Trudim se da mi to ne smeta.

U modnoj industriji ste postigli mnogo, ali kakvi ste kada ne radite? Čuvate li unuke, kuhate li i slično? U čemu najviše uživate?

Imam tri djevojčice, četiri dječaka i jednog dječaka na nebu. Moji unuci su u rasponu od četiri do 33 godine. Veliki žive svoje divne mlade živote, a mali su uvijek tu za vikend kada požele. Ne čuvam unuke, uživam s njima kada mi vrijeme dopusti. Izuzetno sam vezana za najmlađeg, koji je u New Yorku, pa kada odem u posjet i uspijem izdvojiti malo vremena, tada sam prava baka. Vodim ga u vrtić, igramo se u parku i spavamo zajedno.

POGLEDAJTE VIDEO: Anđa Marić u emisiji MagNet ispričala je sve o svojoj borbi s bolešću te kako je uspjela postići neviđen napredak