Prošlo je tek nekoliko dana otkako je premijera Cabareta u HNK2 oduševila publiku, a jedan od glumaca koji je posebno privukao pozornost bio je Lovro Juraga (25). U svojoj dosad najzahtjevnijoj ulozi, onoj Clifforda Bradshawa, Lovro ulazi u svijet berlinskog kabarea 1930-ih — svijet prepun glazbe, emocija, unutarnjih borbi i društvenih previranja. Za mladu glumačku zvijezdu ovaj je projekt predstavljao i veliki profesionalni izazov i duboko osobno putovanje, a o svemu — od prvog izlaska pred publiku, suradnje s Frankom Batelić, pa do trenutaka kada ga je nosila energija gledališta — govori otvoreno, toplo i iskreno za Net.hr. 

Za početak, kako biste opisali svoj prvi izlazak na pozornicu u Cabaretu u HNK2? Što vam je bilo najuzbudljivije, a što najizazovnije u ovoj premijeri?

Kada sam prvi put izašao pred publiku u Cabaretu na pozornici HNK2, osjećao sam iznimno veliku odgovornost prema cijelom projektu i svim kolegama s kojima sam dva i pol mjeseca radio. To je bio trenutak snažnog uzbuđenja, ali i svijesti o povjerenju koje mi je dano od strane tima Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu na čelu s intendanticom Ivom Hraste Sočo. Sada, s odmakom od premijere i osobito od javne generalne probe, osjećam duboku zahvalnost. Zahvalan sam svima koji su odlučili da budem dio ove iznimne produkcije. Posebno mi je čast sudjelovati u prvoj zajedničkoj produkciji Drame, Opere i Baleta na sceni HNK2, koja predstavlja zaista povijesnu prekretnicu u suvremenom radu HNK-a. Ta mi je čast još veća jer sam od djetinjstva vezan uz ovo kazalište. Odrastao sam u gledalištu, na predstavama, u čaroliji koju HNK stvara, i sada biti dio toga, i to u ovako važnom trenutku, nešto je što ću zauvijek nositi sa sobom. Rekao bih da mi je sve bilo i najuzbudljivije i najizazovnije u isto vrijeme — jer se radi o glavnoj ulozi, a to je istodobno ogromna odgovornost i golema sreća. Cijenim sve ljude u ovom projektu i veselim se svim budućim susretima i izvedbama.

Možete li nam reći nešto više o ulozi koju igrate u Cabaretu? Kako ste joj pristupili i što vam je bilo ključno u izgradnji lika?

Clifford Bradshaw je momak koji tražeći inspiraciju za pisanje zapravo traži i odgovor na pitanje tko je zapravo on. Njegov dolazak u Berlin promijeni njegovu predodžbu o sebi samom, o ljudima i o životu kao takvom. Sreću pronalazi u Sally Bowles, Berlinskoj femme fatale. Kroz cijelu predstavu pratimo ga kako se, uz borbu s inspiracijom, bori i sa svojom seksualnošću. Jedan tako na prvu običan lik, dobio je svoju dubinu kroz rad na predstavi. Ništa od toga ne bi bilo toliko lako kao što je bilo da uz sebe nisam imao svoje prvo prijatelje, a onda i kolege Marina Klišmanića i Ivana Colarića. Kao prijatelji smo izgradili tu ulogu, uzimajući jedan od drugog ono što nam se svidjelo. Naravno, svatko od nas igra ulogu potpuno drugačije, ali i dalje to je Clifford kojeg smo skupa napravili. Rekao bih da je ključna stvar u procesu bila dobra suradnja nas trojice i komunikacija s redateljem Leom Mujićem, ali mislim da treba posebno istaknuti i naše partnerice na sceni, Lanu Ujević Telenta i Franku Batelić Ćorluka, koje su s nama plivale dva i pol mjeseca kroz ovaj materijal i naš proces u predstavi Cabaret.

'Iznenadilo me koliko je Franka dobra u glumačkom smislu'

Cabaret je predstava snažnog povijesnog i emocionalnog konteksta. Kako ste se pripremali za ulazak u taj svijet – glazbeno, plesno i glumački?

Pa, o tom periodu smo svi učili u svojim školskim danima. Znamo više-manje taj neki povijesni kontekst i time se baš i nisam previše bavio. Neke stvari nam je naš dramaturg Dino Pešut približio, za koje ja konkretno nisam znao, i u tom smislu nismo imali pretjerano puno problema. Glumački sam imao “problem” s time kako igrati čovjeka u dilemi i ne igrati sve jedan kroz jedan kako je napisano nego svemu davati i to neko drugo značenje. Kao što sam i ranije rekao sve je to bilo lakše uz moje divne kolege s kojima sam puno razgovarao i debatirao o samoj ulozi. Naša uloga u predstavi nije imala neki posebni plesački zadatak, ali pjevački smo se iscrpno pripremali s našim korepetitorom Stjepanom Vugerom, a onda u finalu i s dirigentom Ivanom Josipom Skenderom. Mislim da smo na svim poljima svi odradili jako dobar posao s obzirom na to da 80% nas nikada nije pjevalo s orkestrom i da nam je ovo prvi susret kako s orkestrom tako i sa samom formom mjuzikla kao takvom.

Publika je predstavu vidjela prvi put prošloga petka. Jeste li uspjeli osjetiti njihov puls i reakcije tijekom izvedbe?

Kako ja nisam igrao tu izvedbu bio sam malo iza scene s kolegama, malo uz scenu u dvorani i ne mogu reći da nisam gledao kako ljudi reagiraju. Čini mi se da ljudi reagiraju točno onako kako smo i htjeli, dapače na nekim mjestima gdje i nismo očekivali. Taj osjećaj od petka mi se potvrdio i kada sam u subotu stao na scenu. Predivan je osjećaj igrati predstavu kada vas publika nosi i diše skupa s vama.

U Cabaretu dijelite scenu s Frankom Batelić. Kako biste opisali vašu suradnju? Je li vas nečime posebno iznenadila ili inspirirala?

Franka je jako dobra partnerica, koja vam na prvu ne da sve što ima i onda polako dozira. Smatram da se jako dobro snašla i napravila odličan posao. Iznenadila me koliko je dobra u glumačkom smislu, kada se svijetla upale ona postane Sally Bowles i gušt nam je igrati skupa. Dišemo skupa i s ponosom igramo naš Cabaret.

'Roditelji na premijeri nisu mogli maknuti osmijeh s lica'

Frankin prelazak iz glazbene u snažnu kazališnu ulogu privlači veliku pozornost. Kako izgleda vaša međusobna dinamika na probama i na sceni?

Franka se kao što sam i rekao jako dobro snašla. U ovoj predstavi je pokazala koliko je zapravo svestrana te koliko se lako može prilagoditi težini zadatka ma kakav god on bio. U ovoj predstavi konkretno i pleše i pjeva i glumi i to sve a da i jedne sekunde ne ostane bez daha.

Mjuzikli su specifični po zahtjevnosti — pjevanje, gluma i ples u jednom. Koji vam je segment bio najveći izazov?

Najveći izazov mi je bio ranije spomenuti orkestar s kojim nemam pretjerano iskustvo. Nastupao sam u formi benda, ali nikada se do sada nisam susreo s trenutkom u kojem postoji dirigent kao posrednik između orkestra i mene. Trebalo mi je malo vremena da se naviknem na to, ali i to smo vrlo brzo riješili.

Na dan premijere sigurno ste imali i veliku podršku najbližih. Kako su vaša obitelj i roditelji reagirali na vašu novu ulogu i predstavu?

Jako su ponosni i sretni. Roditelji na premijeri nisu mogli maknuti osmijeh s lica, što me posebno razveselilo.

'Zauvijek ću biti zahvalan tati na svemu što mi je dao'

Vaš otac Slavko Juraga izrazito je cijenjen u glumačkim krugovima, koliko vam njegova podrška i iskustvo znače kada preuzimate ovako snažne i zahtjevne projekte?

Njegova će mi podrška uvijek biti jako bitna. Puno sam do sada naučio od njega i primjenjujem to znanje u radu. On je odigrao u mnogo toga ključnu ulogu kada u pitanje dolazi moje bavljenje glumom, ali imam osjećaj da me polagano pušta da i sam skupljam iskustvo i učim na svojim greškama. Zauvijek ću mu biti zahvalan na svemu što mi je dao i kako me odgojio jer bez njega se ne bi odnosio prema ovom poslu kako se odnosim. Prije svega on je za mene moj tata, a onda i veliki umjetnik i gospodin.

Za kraj, što biste rekli da će publika najviše ponijeti iz Cabareta? Postoji li neki aspekt predstave koji vam je posebno drag ili važan?

Mislim da je naš Cabaret jedna velika bombonijera iz koje će svatko izabrati svoju čokoladicu i ponijeti ju doma. Puno je toga lijepoga unutra i puno predivnih ljudi koji fantastično rade svoji posao. Aspekt predstave koji je meni konkretno najdraži je naš plesačko pjevački ansambl pod vodstvom naših Emcee-eva koji čine srce naše predstave i bez njih ne bi bilo nas.

POGLEDAJTE VIDEO: A što najviše ide? Hrvati popiju 50.000 litara žestice dnevno: 'Mi smo nacija koja voli popit'