Umjetnica Nera Stipičević (42), poznata i kao Freeda Nera Immortelle objavila je novu pjesmu “Pa je grad”, jedanaestu od dvanaest pjesama s konceptualnog albuma S.O.S./Soundtrack of Solitude – RANE. Riječ je o snažnoj glazbeno-poetskoj posveti gradu Vukovaru, žrtvi i ideji odgovornosti prema budućnosti. Freeda Nera Immortelle, poznata po svom multidisciplinarnom pristupu i izraženom društvenom angažmanu, pjesmu je napisala 2018. godine u Parizu, tijekom umjetničke rezidencije u vrijeme Gilets jaunes prosvjeda. Inspirirana borbom građana za svoja prava, propitala je i vlastiti odnos prema domovini i zajednici.

Foto: Press

Vaša pjesma “Pa je grad” nastala je 2018. u Parizu, tijekom prosvjeda Gilets jaunes. Kako su vam ta iskustva oblikovala pogled na Vukovar i domovinu?

“Pa je grad” nastala je 2018. u trenutku kada se Pariz tresao od društvenih nemira. Francuzi su poznati po slobodi svoga glasa, čiji se korijeni sežu još u 1789. i Francusku revoluciju. U tom okruženju – u tuđoj zemlji, između glasova pobune i vapaja za dostojanstvom – osvijestila sam koliko je važno pitanje zajedničkog prostora, bilo da se radi o domovini, identitetu ili nama kao ljudima. Unatoč kulturnim razlikama, nepravda nas kao ljude jednako pogađa. Moja je situacija bila specifična: otišla sam u Pariz jer me trebao, a rekla bih – moja zemlja tada baš i nije. Pariz me pozvao i prihvatio takvom kakva jesam. Upravo ta situacija probudila je u meni istinske osjećaje prema vlastitoj zemlji. Shvatila sam da je lako voljeti onoga tko ti uzvraća ljubav, ali prava ljubav postoji tek kad voliš i onda kad ti ljubav i poštovanje nisu uzvraćeni. Ne uzvraćaš niskim udarcima već se dostojanstveno povučeš i kako kaže moja druga, prethodna domoljubna pjesma - voliš iz daljine. Tada rastemo kao ljudi, a vjerujem da bi svi oni koji su svoje živote ostavili u Domovinskom ratu bili zadovoljniji s takvim potomcima. Uspoređujući te dvije stvarnosti, spoznala sam da se Vukovar, kao simbol boli, ne smije promatrati samo kroz tragediju, nego i kroz mogućnost obnove, autentičnog dijaloga i zajedničkog disanja.

Pjesma izlazi uoči Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje. Što taj datum znači za vas?

To je datum koji me uvijek vraća na tišinu i poštovanje. Ne samo prema onima koji su stradali, nego i prema onima koji još uvijek nose njihovu priču. Dan sjećanja je poziv da ne prestanemo tražiti ljudskost – u sebi, u drugima, u svakom gradu koji pokušava ponovno disati. Prošlost služi da nas nauči da budemo bolji ljudi, ali da ne živimo u prošlosti.

POGLEDAJTE VIDEO:

U izjavama spominjete pitanje: “Gdje sam? Što činim za zajednicu?” – kako glazba može potaknuti ljude da promišljaju o svojoj ulozi u društvu i odnosu prema domovini?

Umjetnost, a posebice glazba je prostor slobode i ogledalo istine. Kad se u njoj ogolimo, kad ne stvaramo iz kalkulacije nego iz potrebe, ona ima moć pokrenuti ono što politika često ne može – empatiju. Kroz umjetnost pitam sebe i druge: gdje smo kao zajednica, ali i gdje sam kao pojedinac. Jednom je Marina Abramović rekla kako je glazba najviši oblik umjetnosti jer je nevidljiva, neopipljiva, a ima moć da mijenja kemiju u nama. U glazbi i njezinim frekvencijama krije se moć koja mijenja svijet, ujedinjuje ljude, budi ih suptilno, ali u korijenu.

Foto: Press

Pjesma propituje način na koji se voli domovina – djelom ili samo sjećanjem. Kako biste opisali vlastiti odnos prema domovini kroz umjetnost?

Istraživanja popularne glazbe pokazuju da više od 60% pjesama ima neku vezu s ljubavnim odnosima – bilo izravno, bilo kroz emocionalnu simboliku. Ako pogledamo tematiku mog soundtracka samoće “RANE”, zaključit ćemo da to nije slučaj. Za mnoge možda neće biti sasvim jasno o čemu ili kome pjevam, ali publika će većinu pjesama prevesti kao posljedicu romantične ljubavi. Od dvanaest pjesama, dvije su upućene domovini (“Ne boj se”, “Pa je grad”), a tek jedna zapravo baš bivšoj ljubavi.

Domovina za mene nije samo zemljopisni pojam, nego prostor unutarnjeg rasta. U umjetnosti pokušavam govoriti o toj vrsti ljubavi koja nije glasna ni isključiva, nego tiha, živa i prisutna u svakodnevici. Vjerujem da domovini najviše činimo kada živimo autentično – kada jesmo to što jesmo. Tako je i najbolje pronosimo svijetom, što god radili.

U koju god zemlju dođem, dojam o njoj stvaram kroz običaje koje sam doživjela i odnose s ljudima koje sam ostvarila. Domovina smo mi ljudi, a zadovoljan pojedinac stvara zdravo društvo. Vjerujem da bi to željela svaka domovina.

Kroz svoje projekte spajam kulture, jezike i iskustva jer vjerujem da se domovina ne gubi kada se otvori prema drugome – naprotiv, tada postaje istinski slobodna. Tako je i u meni zaživjela još više, odlaskom iz nje. Srećom, nakratko.

Što još pripremate za svoju publiku?

Upravo sam saznala da sam jedna od 25 dobitnica nagrade Utjecajne hrvatske žene, koju dodjeljuje Mreža hrvatskih žena. Ta mi vijest puno znači jer potvrđuje da moj autentični rad pronalazi put i izvan Hrvatske. Do kraja godine izlazi novi dotisak knjige s glazbom “Cvit samoće”, a od 16. prosinca ću u Komediji s velikim ansamblom zaigrati u predstavi „Ponos i predrasude“. Program „Pod pariškim nebom“ uskoro, 30. studenog u Klubu Kontesa ima svoju 11. izvedbu, a u 2026. putuje u Pečuh (ožujak) i u Lyon (lipanj), dok predstava “DAR” nastavlja s novim gostovanjima. Godinu ću završiti prvim novogodišnjim nastupom sa sastavom Travershe u srcu Slavonije, u hotelu Materra. S ovom nagradom imam još više razloga i snage nastaviti svojim autentičnim putem – onim koji pokazuje da se uvijek isplati biti svoj.

POGLEDAJTE VIDEO: Anđa Marić u emisiji MagNet ispričala je sve o svojoj borbi s bolešću te kako je uspjela postići neviđen napredak