Utrku za pobjednika prati gotovo milijun građana, što je dobar odaziv od skoro pa dvajest pet posto. Usprkos pritiscima Transparency Internationala, sve donacije se daju anonimno, putem SMS-a, a usprkos svim izbornim regulativama, za jednog se kandidata može glasati više nego jedanput.
Pravo glasa imaju i maloljetnici, a izbori se održavaju subotom (ponovo presedan u izbornoj praksi). Kandidat koji pobjedi teško da će se transformirati u foteljiranog monstruma, kako je to već običaj u ovim krajevima. Vjerojatno će pokupiti kantu, još se pet ili šest dana naslikavati za novine, a onda će se vratiti svojim standardnim, predizbornim obavezama.
Na sebe neće navući jal i zavist nikoga. Kako je to moguće? Fino. Hrvatima se dogodilo finale izborne utrke s četiri sasvim normalna, simpatična građana.
Mlikota, Kožulj, Ugarkovićka i mala Franka – svi, brate, normalni, svi simpatični, svi dobri u onome što inače rade.
Ne raspravljaju tko je bio u ustašama, a tko u partizanima. Ne oslovljavaju jedni druge s – komunjaro ili fašistu. Nitko od njih nije u upravi HAC-a. Ne voze službene A6-tice. Ne guraju se rođačkim linijama u prime-time talk-showove nacionalne TV-kuće. Ne sjede po nadzornim odborima. Nemaju bogatu povijest financiranja iz članarina komora, poglavarstava ili skupština. Nisu bezočni populisti sa stotinu pragmatičnih kumstava na grbači.
Protiv njih nije podignuto dvije stotine kaznenih prijava. Nemaju sumnjive popise donatora. Nitko od njih nikad nije prijetio novinarima. Ne kopaju nos na javnim mjestima, kao što su teniski tereni. Nitko se od njih nije obogatio u ratu.
Svi su, jednostavno – normalni.
Građanin koji će glasati za jednog od njih napravit će to zato što mu se baš taj kandidat zaista i dopao.
U ovoj vrsti izbora nije se potrebno baviti specijalnim kalkulacijama, kao što su:
Nemam pojma tko je taj Josipović, i što radi u životu, ali glasat ću za njega samo da lopov Bandić ne dođe na vlast... U prvom ću krugu glasati za Primorca, jer mi je faca, ali u drugom zaokružujem Hebranga, jer komunjare su u naletu...
Inače sam za Vidoševića, ali radije ću odmah glasati za Bandića, koji ima šanse ući u drugi krug. Ako ne uđe on, onaj gadni Josipović sigurno dobiva... Ja bih za Kajina, ali ipak ću za Josipovića.
Subotom navečer ovakve vrste kalkulacija zaista nisu potrebne. Glasaš za onoga tko ti se dopao, i što je najbolje u čitavoj priči – osjećaš se dobro zbog toga.
Gledaš ovu četvorku kako se vrti po plesnom podiju i ne želiš ih vidjeti nigdje drugdje. Ne želim gledati malu Franku na sjednici nadzornog odbora Kraša, kako analizira bilancu, niti kako živi na račun fantomskih članarina komore, niti kako grlato urla kako nije karizmatik, ali zna što treba raditi.
Ne želim gledati Mlikotu kako hoda naokolo s metlom u guzici i rukama i nogama brani korumpirane stranačke kolege debelo uronjene u mulj vladajućih struktura.
Ne želim vidjeti, odjednom drugačiju slabokrvnu, melankoličnu Ugarkovićku kako s visine docira čak i o zadnjim trivijalnostima, taman onda kad bi trebalo aktivirati šarm. Želim joj da i dalje ne skida osmijeh s lica. Sačuvaj me bože dana kad će Kožulj kročiti blatom Kozari boka u sakou zavrnutih rukava, prijeteći usput novinarima koji su se usudili nešto krivo pitati, ponajprije kakve su to institucije koje rade svoj posao, kad dvije stotine kaznenih prijava protiv gradonačelnika nisu pomakle s mrtve točke.
Ne, ne želim to gledati.
Istina, ova dva izbora imaju jednu veliku razliku. Zvijezda koja najbolje izvrti sve te paso doble i kvik stepove, pokupit će kantu, još se pet ili šest dana naslikavati za novine, a onda će se vratiti svojim standardnim, predizbornim obavezama.
A pobjednika onih ozbiljnijih izbora... e njega ćemo gledati još pet godina... pomogao nam dragi bog...
Prethodne kolumne:
arti-200911200118006 arti-200911260614006
