U istoj blagdanskoj atmosferi Zagreb će krajem prosinca ugostiti dva naizgled potpuno suprotna glazbena svijeta – Marka Perkovića Thompsona u Areni te Aleksandru Prijović na Velesajmu. Na papiru, riječ je o dva svijeta, domoljubnog s jedne, turbo-folk/pop-narodnjaka s druge. U praksi, međutim, ta se crta ubrzano briše: sve je više onih koji bez zadrške kupuju karte za oba koncerta i jednako glasno pjevaju i “Čavoglave” i “Dam, dam, dam”.

To otvara pitanje jesmo li postali manje ideološki, a više vođeni emocijom, trenutačnim hitom i potrebom za dobrim provodom? Živimo li danas s višeslojnim identitetima koji bez problema skaču iz jednog simboličkog univerzuma u drugi – ili je riječ o svojevrsnoj konfuziji u kojoj glazba postaje samo pozadina za zabavu, lišena dubljeg značenja?

U potrazi za odgovorima razgovarali smo sa sociologom izv. prof. dr. sc. Krešimirom Krolom, koji se godinama bavi istraživanjima glazbenog ukusa, kulturnih obrazaca i identiteta mladih, i zamolili ga da nam objasni što ovaj fenomen govori o današnjem društvu.

Foto: Antonio Ahel/ataimages/pixsell

Kako objašnjavate to da u istom trenutku postoji golemo zanimanje i za koncert Marka Perkovića Thompsona i Aleksandre Prijović? Što nam ta paralelna popularnost govori o današnjem društvu?

Riječ je o fenomenu koji nije velika novost. Istraživanja koja sam provodio kroz nekoliko različitih istraživačkih znanstvenih i stručnih projekata dosljedno pokazuju preklapanje ta dva tipa ukusa, pogotovo kada je riječ o mladima. Razloge takvog preklapanja treba tražiti u više čimbenika, a jedan od ključnih je da je riječ o nečemu što se percipira kao legitimna narodno-zabavna glazba koja pokriva istovremeno i hednoističke potrebe za zabavom i provodom, kao i one koji služe za potvrdu nacionalnog identiteta i pripadanja. No, također bih istaknuo kako su i jedan i drugi žanr u suštini lokalizirani proizvod globalnog društva spektakla.

Foto: Matija Habljak/pixsell

Dio publike će krajem prosinca pjevati “Čavoglave”, a nekoliko dana kasnije “Dam dam dam”. Je li to znak da smo postali manje ideološki, a više vođeni emocijom, trenutkom i zabavom? Što takav kontrast govori o našoj kolektivnoj psihologiji? I koliko u svemu tome ulogu ima obrazovanje – odnosno, način na koji učimo razumjeti kulturu i simboliku koju konzumiramo?

Svakako jedan dio razloga leži i u toj činjenici jer u prosjeku mladi koji favoriziraju takve sadržaje su manje opterećeni ideološkim teretom i jednog i drugog žanra ili izvođača, a više su vođeni socijalizacijskom dinamikom unutar svoje generacije ili podskupine vršnjaka. Također, naglasio bih da nije riječ o naizgled "šizofrenoj" poziciji jer su u pitanju žanrovi koji su kulturološki kompatibilni. Prvo po pitanju sličnosti jezika, ali i po temeljnim okosnicama vrijednosnog sustava iz kojih proizlaze. Thompson bi u tom slučaju predstavljao identitetsku sigurnost "preživljavanja" u kulturološki varijabilnim vremenima, dok je je popularno-narodna odraz materijalističko-hedonističke kulture. Suprotnost takvim vrijednostima bi bile vrijednosti samoaktualizacije ili postmaterijalizma, a uz njih se više vežu žanrovi koji su alternativniji, progresivniji i skloni inovaciji i eksperimentu.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Možemo li reći da ljudi danas žive s “višeslojnim identitetima, odnosno odlaze iz jedne krajnosti u drugu? Odražava li to slobodu ili konfuziju suvremenog identiteta?

Hibridnost identiteta nije recentna novina, a sama fragmentacija po tim osnovama stara je najmanje više od šezdeset godina, pogotovo s usponom potrošačkog društva u zapadnim društvima. Opet, kao što sam i prije naglasio, iako postoji tendencija miješanja žanrova jer su se pomakle i identitetske granice koje su ih prije jasnije odijeljivale i jer u "supermarketu" potrošačkog društva možete biti "svejed", a ne jednojed, vidljivo je da neke granice postoje. Zagriženi ljubitelji žanrova koji su odraz kozmopolitskog pogleda na život i globalne kulture srednje klase teško da će s velikim žanrom i entuzijazmom odlaziti na koncerte koji slave nacionalni ekskluzivizam, kao što je jednako mala šansa da će osobe koje skoro pa isključivo preferiraju žanrove domoljubne ili narodno-zabavne tematike odlaziti na koncerte primjerice, Radioheada ili Kneecapa.

Foto: Antonio Ahel/ataimages/pixsell

Je li riječ samo o površinskoj toleranciji – želji da se ‘sve sluša’ – ili o dubljem društvenom procesu u kojem se, možda nesvjesno, pomirujemo s regijom kroz glazbu i zabavu?

Tu je možda riječ općenito o položaju glazbe kao pokazatelja društvenog statusa danas. Može se krenuti s pretpostavkom da je glazba samo jedan od mnogih medijskih podražaja novih generacija pa je onda dio složenijeg kolaža iz koje proizlazi njihova medijska i kulturološka strukturacija. Kao što sam i prije naglasio, glazba je u prethodnim razdobljima bila jedna od rijetkih kulturoloških produkata oko kojih ste mogli povezati vlastite identitetske orijentacije. U državama poput Velike Britanije bila je i jasan simbol klasnog položaja. Danas se pak mora nadmetati s cijelim nizom drugih audio-vizualnih sadržaja pa je onda i konzumacija "lepršavija". No, isto tako kada se podrobnije sagleda, opet se mogu primjetiti distinkcije koje su utemeljene u vrijednosnim orijentacijama, ali i kulturnom kapitalu konzumenata. 

Koliko su danas mlađe generacije, ali i šira publika, zapravo svjesne političkih i ideoloških konotacija koje su se nekad vezale uz ovakve izvođače? Je li moguće da su te simbolike izgubile snagu u vremenu algoritama i virala?

Ovo je dobro pitanje na koje u ovom trenutku nemam precizan empirijski odgovor, no složio bih se s nekim glazbenim analitičarima kako mladi danas glazbu dijele na temelju proizvoljnih međi, poput razdoblje prije i poslije auto-tunea. U takvom kontekstu, sve ono što starije generacije (kojoj i sam pripadam) gledaju kroz prizmu šesdesetih, sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih i dalje, njima jednostavno ne igra veliku ulogu. Argument za to možemo pronaći i u činjenici kako ponovnu popularnost pronađu pjesme koje su popularizirali kadrovi iz televizijskih serija s isječcima na TikToku (npr. Running up that hill, Kate Bush) bez potrebe da se ta pjesma i cijeli žanr/pokret smjesti u svoje društveno-kulturne okvire. 

Foto: Josip Mikacic/pixsell

Može li se glazbeni ukus danas uopće tumačiti kao pokazatelj vrijednosnog sustava – ili je postao tek stvar trenda, nostalgije i emocionalne energije, bez dubljeg identitetskog značenja?

Trenutno podaci i analize pokazuju kako postoji dimenzija vrijednosnog sustava koji je vezan uz glazbene žanrove, ali je taj odnos složeniji nego što ga se u javnosti često prikazuje. I nostalgija može biti identitetska pozicija, ovisno o tome čega se i na koji način sjećate ili kako percipirate minula vremena.

Jesu li algoritmi i digitalne platforme postali novi ‘kulturni integratori’ – sile koje, brže od politike i institucija, brišu nekadašnje granice među publikama i stvaraju zajednički pop-kulturni prostor? Možemo li reći da ljudi danas žele biti dio onoga što je viralno, čak i kad ih sama poruka ili značenje ne zanimaju pretjerano?

Imaju svakako svoju ulogu, ali ne bih odlazio u krajnost da im pripišem do kraja omnipotetnu karakteristiku, ili da ih se banalizira. Riječ je o složenom međuodnosu kojem treba tek pristupiti s adekvatnim istraživačkim alatima i metodama. Viralno danas je isto što je bio trend prije društvenih mreža, samo što je količina i intenzitet trendova nešto izraženija nego prije razdoblja društvenih mreža i moći algoritama. 

POGLEDAJTE VIDEO: Može li se dogoditi 'Thompson na Hipodromu 2.0'? Organizatori poručuju: 'Ako obožavatelji to žele...'