Kada je prije više od pet godina Miroslav Mirković, diplomirani novinar, odlučio spojiti svoju ljubav prema hrani i putovanjima, malo je tko mogao naslutiti da će njegov hobi prerasti u ozbiljnu gastro priču. Danas, njegov YouTube kanal "Gastro tražilica" mjesto je gdje se sljubljuju ljubav prema dobroj hrani i stručnost u odabiru restorana, a Miroslav je postao prava zvijezda u svijetu gastronomije. Šarmantnim pristupom i nepogrešivim osjetilom za dobar zalogaj, Miroslav je osvojio srca ljubitelja fine hrane diljem Balkana. Njegova misija je jednostavna - otkriti najbolje kulinarske oaze i podijeliti ih sa svojom sve većom publikom. Putuje od Zagreba do Skopja, istražujući kako vrhunske restorane, tako i male, obiteljske konobe koje čuvaju tajne tradicionalne kuhinje.
No, "Gastro tražilica" nije samo kanal – to je postao pravi gastronomski vodič kojem se ljudi obraćaju kad traže preporuke za vrhunska jela. Uz pomoć kolege, radijskog vodirelja Bojana Horvata koji se pridružio ovoj avanturi, Miroslav je postao sinonim za točne i pouzdane savjete. Njegova prirodnost, iskrenost i stručnost čine ga jednim od najtraženijih gastro kritičara u regiji.
Kako ste došli na ideju da snimate i ocjenjujete restorane i hranu diljem Balkana?
Ideja je nastala prije nekih šest godina jer sam se u tom razdoblju još bavio vinima, točnije prodajom i prezentacijom vina. Naime, s obzirom na to da sam se desetak godina, uz medijski i produkcijski posao, bavio i promocijom i izvozom hrvatskih vina logičan slijed događaja bila je hrana. Kao što znate, vina su usko vezana uz gastronomiju, a uz to kad još dodate moju ljubav prema filmu i videoprodukciji imate nešto što je s vremenom preraslo u moj životni projekt. Gastro tražilica je bila samo nastavak moje ljubavi prema vinu, a kako nakon gimnazije nisam upisao režiju, već sam se odlučio na studij novinarstva, odlučio sam spojiti ugodno s korisnim i raditi ono što uistinu volim, a to je snimanje zanimljivih priča o hrani i restoranima. Danas je "Gastro tražilica" prerasla u nešto puno veće, nešto što prvotno nisam planirao niti sam imao viziju da ćemo raditi i djelovati na području čitave regije.
Koliko je trajao proces od ideje do prvog objavljenog videa?
U nekoliko mjeseci okupio sam tim od dvoje ljudi, to su bili moje kolege iz svijeta medija koji su sa mnom dijelili jednu zajedničku stvar, voljeli su fino jesti. Ništa više, ništa manje. U tom trenutku nisu bili ni približno izbirljivi kao danas, ali poveznica je bila tu. Kolega Luka Krušec tada se amaterski bavio fotografijom i odlučio mi je pomoći, a Bojan Horvat kao radijski voditelj bio je idealan da bude moja desna ruka u potrazi za najboljim restoranima Hrvatske. I to je to, dalje je sve teklo brzo, održali smo nekoliko sastanaka, osmislio sam koncept prve emisije, preko svojih kontakata iz svijeta pića dogovorio sam prvi restoran i u samo nekoliko dana bila je snimljena naša prva, pilot-epizoda. Ako se ne varam, prva emisija je izašla u ožujku 2019. godine.
Koje Vam je najbolje jelo koje ste probali tijekom snimanja?
Takva pitanja su inače i najteža pitanja, jer kad obiđete cijeli Balkan i prođete nebrojeno restorana, shvatite samo koliko je hrana puno veća priča, od onoga kako ju danas ljudi doživljaju. Najbolje jelo za mene osobno ne postoji, danas nakon pet godina snimanja mogu samo reći da postoje jela koja su dobra, kvalitetna i iznad prosjeka te postoje jela koja me oduševljavaju. Naravno postoji i ona loša strana gastronomije, ali o tome ćemo malo kasnije. Usprkos tome mogu izdvojiti neka jela koja me iznova i iznova oduševe, naravno ako se pripreme na ispravan način, to su svakako dalmatinska pašticada, grah s kobasicom i suhim mesom, sarma, dobro pečenje s ražnja i za kraj jedan uljez, pizza napoletana. Tu ću još dodati i ćevape jer se i privatno bavim njima, ali kao što ste mogli vidjeti - najviše ljubim naša tradicionalna jela.
A koje je najgore iskustvo s hranom koje ste imali?
Što se tiče najgorih iskustava, toga ima dosta, ali u kratko, najgore iskustvo su nam restorani koji pokušavaju prevariti svoje goste koristeći najjeftinije namirnice, a sama izvedba je na najnižim granama. U današnje vrijeme Balkan, a posebice Hrvatska obiluje takvim mjestima. Cijene namirnica su otišle u nebo, restorani pokušavaju uštedjeti i onda kupuju najjeftinije, a uza sve to, osoblje nije educirano pa to loše utječe na cjelokupni dojam restorana.
Gdje se, prema Vašem mišljenju, najbolje jede na Balkanu?
Ovo isto spada u teška pitanja jer kad obiđete preko 800 restorana u pet godina, shvatite da se na čitavom Balkanu može jesti dobro, samo trebati znati gdje. U svakoj zemlji imam nekoliko omiljenih mjesta gdje volim jesti i redovno se vraćam. U Srbiji bih izdvojio roštilj i praseće pečenje, u Bosni i Hercegovini možete pojesti najbolje ćevape, pite i kuhana jela, kod nas u Hrvatskoj imate odličnu mediteransku kuhinju, janjetina s ražnja među najboljima je na Balkanu, a bome ne zaostajemo ni kad je u pitaju riječna riba. Tu je Baranja nebrušeni dijamant čije vrijeme tek dolazi. Makedonija isto ima sjajnu hranu, za njih bih rekao da imaju najmanje patvorenu hranu, Europska unija još nije proširila svoje pipke pa su zadržali kvalitetne namirnice, a samim time i jela su puno ukusnija. Sirevi, povrće, roštilj, pečenje, burek, što god probali, bit ćete oduševljeni. Crna Gora u zadnje vrijeme se diže, nekako slijede Srbiju i nas što se tiče gastronomije pa ćete tamo moći pojesti dobar roštilj, ali i odlična mediteranska jela. Reći da se samo u jednoj zemlji na Balkanu jede najbolje to bi bila laž i to najčešće govore ljudi koji nikad iz svog sela izašli nisu.
Jeste li imali situaciju da Vam netko zabrani snimanje u restoranu?
Baš da nam je netko zabranio snimanje, a da smo došli u restoran s namjerom snimanja, to ne. Imali smo nekih dvadesetak slučajeva da jednostavno restorani nisu bili zainteresirani za takav vid promocije. U prijevodu to znači da nakon što smo dobili preporuke za pojedine restorane i tražili ih dozvolu za snimanje, s napomenom da tu ugostiteljski objekti nisu imali nikakve financijske obveze prema nama, vlasnici bez pretjeranog objašnjenja jednostavno nisu dali suglasnost za snimanje ili jednostavno nisu nikad odgovorili na naše upite. To je danas jako rijetko, ali događa se tu i tamo, najčešće u Hrvatskoj.
Jeste li ikada dobili prijetnje zbog vaših recenzija?
Što se tiče prijetnji, pretpostavljam da se tu referirate na naš serijal gastroTROVANJE, emisije koje su posvećene loše ocijenjenim restoranima. U tom serijalu prijetnji je bilo, ali ipak ne previše. Ili su nas vlasnici zvali osobno i tražili da skinemo video ili su prijetili tužbama . Bilo je tu čak i govora mržnje te prijetnji fizičkim nasiljem od strane trećih osoba, ali ti ljudi su se najčešće skrivali iza lažnih profila. U tom slučaju to samo spremimo i čuvamo kao dokazni materijal ako se zaista nešto i dogodi, no generalno to su izolirani slučajevi. U ovom poslu pojedini vlasnici ne shvaćaju da je svaka kritika dobrodošla i da su naše recenzije subjektivni dojam neke hrane i da tu zapravo elemenata za tužbu nema. Mi u našim recenzijama nikoga ne klevećemo niti u javnost plasiramo neistine informacije, jedini cilj je publici prenijeti naš gurmanski doživljaj.
Je li Vam netko pokušao platiti da date bolju ocjenu nego što zaslužuje?
Do sada nije bilo takvih nemoralnih ponuda, a nadam se da ih neće ni biti jer to nije naš modus operandi. Ovo sada govorim jasno i glasno tako da ugostitelji koji možda ovo čitaju znaju da za nikakve novce nećemo davati dobre recenzije. Radije takav materijal nećemo objaviti, nego da kompromitiramo svoj ugled kod pratitelja.
Najneobičniji restoran u kojem ste bili?
Najneobičniji restoran je Bots and pots, takozvani prvi robotski restoran koji se otvorio u Zagrebu i gdje su umjesto kuhara hranu pripremali roboti. Ta emisija se nalazi i na našem YouTube kanalu. Nažalost restoran se u nekih godinu, dvije zatvorio. Zagrepčani jednostavno nisu prepoznali takav vid ugostiteljstva.
Koja Vas je kuhinja na Balkanu najviše iznenadila?
Danas me malo toga više iznenađuje kada je riječ o gastronomiji, ali uvijek me fascinirao Pirot u Srbiji, čudesno je da na jednom relativno malom području imate tako raznovrsnu i autentičnu gastronomiju. Od peglane kobasice, njihovog poznatog kačkavalja, paprike pa sve do nekih specifičnih jela gdje su recepti stari i preko 500 godina. Uz Pirot oduševljavaju me naši dalmatinski otoci i zaleđe, taj dio Hrvatske se još nekako opire europeizaciji svega. Tu se još i dan, danas mogu pojesti neka već pomalo zaboravljena jela. Ja to volim zvati bakina kuhinja.
A koja je najbolja kuhinja u Hrvatskoj?
Za mene je svaka tradicionalna kuhinja najbolja, no osobno sam ljubitelj baranjske kuhinje i jako ljubim naša mediteranska jela, to je vjerojatno jer sam po majci Dalmatinac. Otac mi je Slavonac pa od tuda moja ljubav prema mesu u svim oblicima. Nema mi bolje od naše domaće kuhinje - sarma, čvarci, punjene paprike, kulen, pečenje i rakija. Nema dalje!
Što najviše volite jesti privatno, kada ne snimate?
Kad ne snimam, a to je rijetko najčešće jedem tjestenine na razne načine, kuhana jela na žlicu i sve ono što me ne podsjeća na moje emisije. Uz to i dalje obožavam jesti burgere i pizze – toga se nikada neću zasititi.
A što najviše kuhate?
U posljednje vrijeme slabo kuham, nekada sam puno češće boravio u kuhinji, ali to je i logično. Danas sam tjedno svaki drugi, treći dan u restoranu pa više nemam vremena, a ni volje. Kuham najčešće vikendom i fokusiram se naša nacionalna kuhana jela, kad već na terenu ''udaram“ po roštilju, pečenju i mesnim specijalitetima, onda se nekako zaželim mamine kuhinje. Sve ono što je ona meni kuhala, danas većinom kuham i ja.
Koje jelo nikada ne biste probali, čak ni za potrebe snimanja?
Iako sam u svojim emisijama jeo pseću hranu te bikova muda, nikada ne bih probao kukce, sve ostalo mislim da bi probao. I da mačke, pse isto tako ne bih probao.
Jeste li tijekom snimanja naučili nešto novo o hrani što niste znali ranije?
Ovaj naš posao je cjeloživotno učenje, na svakom snimanju naučimo nešto novo, a ja se osobno još dodatno educiram kod svojih kolega kuhara, a naravno za neke emisije se pripremam iz nekih javno dostupnih informacija na internetu. Ovaj posao ne možete raditi bez edukcija, odnosno možete, ali to je za mene onda put prema dolje. Hrana je zaista puno više od zadovoljenja naših osnovnih potreba.
Imate li omiljeni restoran koji uvijek preporučujete prijateljima?
U skoro u svakom gradu imam nekoliko restorana koje redovno preporučujem. Danas je to moja svakodnevica, ne postoji tjedan da mi netko od prijatelja ili kolega ne pošalje poruku s pitanjem gdje se dobro jede. Sve je to dio mog posla i čak mi je drago da moji najbliži imaju povjerenje u mene.
Koliko Vam vremena treba da istražite restoran i pripremite se za snimanje?
Otprilike tjedan do dva. Kad dobijemo neku preporuku, netko od nas, iz tima Gastro tražilice ili od mojih kolega, koji se bave sličnim poslom, provjere tu lokaciju i ako taj restoran zadovolji naše kriterije, mi se javljamo tom restoranu i dogovaramo snimanje emisije. Za sve ostalo nema nekih priprema, danas imam uigranu ekipu iza sebe i od trenutka dolaska u objekt i snimanja pa do same objave treba nam u prosjeku oko pet do sedam dana.
Jeste li se ikada razočarali u restoran za koji ste imali velika očekivanja?
Bilo je takvih situacija, odnosno kako vrijeme ide sve ih više imamo. Evo nedavno sam imao situaciju gdje sam po prvi put otišao u restoran bez prethodne provjere, pripremio sve za snimanje emisije i kada sam vidio kakva je hrana, odnosno probao ju, jednostavno sam ugasio kameru. Vlasniku sam otvoreno rekao zašto sam prekinuo snimanje, uredno sam platio račun i izašao. Emisiju nisam nikada objavio. Tu je naš koncept veoma jasan, mi smo prije svega gastro vodič za narod, za gurmane i usmjeravamo naše pratitelje gdje jesti, a ne obrnuto. Isto tako ne želimo restoranima koji se trude raditi poslovnu štetu. Što se tiče serijala gastroTROVANJA tu nemamo tih moralnih dilema jer ti vlasnici najčešće znaju što prodaju i s namjerom ljude varaju, odnosno podvaljuju im hranu ispodprosječne kvalitete. Ako oni mogu imati takvu politiku prema konzumentu, onda ni ne moramo paziti što ćemo reći, ni objaviti.
Koji je najgori restoran u kojem ste jeli, a da biste ga htjeli zaboraviti?
Ima ih više naravno, ali neću ih sada imenovati. Sve te loše restorane čitatelji mogu pronaći na našem YouTube kanalu u rubrici gastroTROVANJE ili preko YouTube tražilice potraže naše negativne recenzije.
Postoji li neki restoran ili kuhinja u koju se uvijek vraćate?
S obzirom na opis mog posla uvijek se vraćam u sve zemlje Balkana, regije ili kako vam drago. Moj neki favoriti su Bistro Europa u Svetom Ivanu Zelini, restorani Didin Konak, Citadela i Baranjska kuća u Baranji, kafana Mrak u Nišu, Sokače i Taurus u Novom Sadu, Kod Piroćanca u Pirotu, Pod Lozom i Merak Balkan Cuisine u Beogradu, Hari u Travniku, Kod Ene u Sarajevu, Kodiak u Banjaluci te restoran Javor Mrzenci u Skopju. Popis je naravno puno dulji, ali za sve ostalo neka čitatelji pogledaju moj Instagram profil.
Jeste li ikada imali tehničkih poteškoća tijekom snimanja?
Na samim počecima, da, tada još nismo znali koristiti kameru kako treba, niti smo imali profesionalan zvuk kao sada. Danas su te poteškoće jako rijetke, skoro da ih nema.
Kako birate restorane koje ćete posjetiti i recenzirati?
Tu isto imamo vrlo transparentnu i jasnu politiku i toga se držimo od samih početaka. Restorane biramo na principu preporuka naših pratitelja, naravno i tu radimo selekciju ili odlazimo u restorane koji nas zovu i to je tada promo. No i kod promo emisije vršimo prethodnu provjeru – nikada nismo nešto preporučili, a da mi sami ne vjerujemo u taj restoran. Bilo je jedino situacija da su s vremenom neki restorani pokvarili kvalitetu, ali na taj segment mi ne možemo utjecati. To čak i otvoreno kažemo našim pratiteljima.
Kako se nosite s negativnim komentarima ili kritikama gledatelja?
Nosimo se kako znamo i umijemo, nekad dobro, nekad loše, a nekad jednostavno ignoriramo. Konstruktivna kritika je uvijek poželjna, no ako ona preraste u neistinito klevetanje ili govor mržnje, takve osobe jednostavno blokiramo. Mi ipak nismo platforma koja će poticati takav diskurs ili će se naša publika ponašati u nekim okvirima bontona ili jednostavno neće više komentirati. Mnogi portali, ali i YouTube platforme žive na ''hejtu“, ali mi smo odlučili od samih početaka imati pristojnu publiku koja nas gleda isključivo radi hrane i preporuke gdje jesti. Sve ostalo nas ne interesira. I baš zbog te politike volim reći da Gastro tražilica u jednu ruku ima najpristojniju, ali i najzahtjevniju publiku. To je nešto što se stječe godinama i to najviše volim kod svog kanala.
Jeste li se ikada našli u situaciji da Vas je vlasnik restorana prepoznao i ponudio nešto posebno?
U većini slučajeva ne, mi uvijek naglasimo kada snimamo emisiju da nam serviraju identično što bi i gostu. Naravno, bez kamere nam daju da probamo neka nova jela, ali to im ne možemo zamjeriti. Normalno je da kad neku platformu prati ukupno 300.000 ljudi da će takvih situacija biti. U svakom slučaju to je sve normalno danas i dio naše poslovne svakodnevice.
