Poznati pjevač Massimo Savić (60) preminuo je u Zagrebu. Vijest su na društvenim mrežama podijelile njegova supruga Eni i kći Mirna.
"Naš tata, suprug, ponos i ljubav, Massimo Savić, napustio nas je nakon kratke, ali herojske borbe. Iako je otišao s ovoga svijeta, u našim će dušama živjeti vječno; nasmijan, topao, snažan, pun ljubavi i satkan od umjetnosti. Zauvijek ćemo biti tvoje cure. Eni i Mirna."
Massimo - živo dijete
U travnju ove godine Massimo je dao veliki životni intervju za magazin Ekran Večernjeg lista u kojem je ispričao pojedinosti o svom glazbenom početku, a ispričao je i zanimljivosti o nekim svojim pjesmama. Massimo je bio živo dijete.
"Popeti se na najviše stablo ili stijenu, skakati u more s nevjerojatno opasnih stijena, sa sedam, osam metara visine. Jedna stijena, pa druga, i tek onda padaš u more. Bilo je nesretnih slučajeva i jedna pogibija, jer postoji samo jedan mali usjek koji moraš pogoditi kako bi upao u more. Na glazbeni talent prvo su me upozoravali drugi, jer sam kao mladić volio pjevati, sa svojim tetama i u crkvi. Stariji dečki bi mi govorili - Maks, ajde s nama - i tražili su da nešto otpjevam. Jedanput je padala kiša u osnovnoj školi, javili su da profesor neće doći, pa me cijeli razred nagovarao da pjevam. Uzeo sam mapu za likovni, glumio da sviram gitaru i izvodio Hendrixa, Deep Purple, a capella."
Htio je biti i mangup na motoru
Jedan ga je prijatelj ubrzo molio da se na komad papira potpiše 50 puta jer je vjerovao da će ti potpisi jednoga dana vrijediti. U jednom je trenutku poželio biti mangup na motoru, pa je majci obećao da će ga sam otplaćivati, ako ga ona kupi na kredit. Svi su papiri za kredit bili riješeni, ali večer prije nego su trebali krenuti u Rijeku po motor, u vožnji na jednom od takvih jurećih strojeva poginuo je brat jednog prijatelja.
"I mama kaže - motor ne dolazi u obzir, što god hoćeš i prekosutra idemo, ali ne po motor, ja ti smrt neću kupiti. Ja pozovem društvo, slušamo Zepelline i razmišljamo kako sada biti veliki frajer. I jedan mi kaže da pitam mamu da mi kupi gitaru. U Rijeci smo kupili Gibson SG, gitaru kakvu je svirao Frank Zappa. Donio sam ju u Rašu zapakiranu u novinski papir i više se od nje nisam odvajao. Počeo sam vježbati i po deset sati na dan, brzo savladavao repertoar i za godinu dana stigao u Zagreb kako bih oformio band. Nastala je grupa Dorian Gray. Svatko je svirao svoj instrument kako je želio, bila je to ekipa dobrih ljudi. Bubnjar Branko Terzić Terza svirao je točno i predano, Jadran Zdunić bio je izvrstan basist, Toni Ostojić je svirao klavijature, Zok Cvetković bio je fantastičan gitarist, nismo imali problema sa posjetom, baš smo uživo dobro funkcionirali."
'Gorivo budućnosti bit će ljubav'
Massimo je odlučio ispričati tajnu o snazi nekih pjesama koje je otpjevao.
"Sin jednog našeg poznatog novinara umirao je od teškog oblika tumora na mozgu. Nikada taj mladić, inače obljubljen u mnogim društvima, nije previše pozornosti pridavao mojim pjesmama, slušao je potpuno drugačiji žanr. No, otac ga je sve češće, kako je bolest napredovala, zaticao u krevetu sa slušalicama na ušima. Na očevo pitanje što to tako uporno sluša, rekao je da sluša Massima. Otac je bio više nego iznenađen, no nesretni mu je smrtno bolesni sin objašnjavao kako se osjeća bolje i da mu, iako to nikada prije nije slušao niti pratio, pomaže. Doslovno je odlazio na drugi svijet slušajući moje pjesme. Znale su to medicinske sestre i nisu mu skidale slušalice s ušiju. Umro je i njegov mi je otac ispričao to kroz suze. Ne mogu vjerovati koliko nekim ljudima znači to što ja radim. Ispada da su recimo u ovom slučaju pjesme imale terapeutski učinak kojeg ni autor glazbe niti ja nismo svjesni. I dalje mislim da ne predstavljam ništa posebno, ali ima ljudi kojima to, iako im je ne značim apsolutno ništa ili im čak idem na živce, u jednom trenutku ta moja pjesma pomaže. Mislim da još uvijek ne znamo što sve ljubav i glazba mogu napraviti. Ja sam uvjeren da će gorivo budućnosti biti ljubav".
'Jedanput mi je usred koncerta pukao glas...'
Iako je svaki njegov izlazak na stage izgledao jednostavno, nije sve bilo tako lako u početku.
"Jako mi je dugo trebalo da dignem glavu i pogledam publiku jer sam bio pun kompleksa oko toga zaslužujem li uopće biti na pozornici. Ne pričam baš previše na koncertima, ali me publika s vremenom ohrabrila da se počnem otvarati. Kad sam se pitao što da im kažem u stanci između pjesama, odlučio sam biti iskren i otvoren jer može ispasti samo dobro. U zadnjih petnaestak godina izgradio sam se da mogu voditi ljude kroz koncert jer je on između kazališne predstave i filma. Moraš znati što koncertom želiš ispričati. Jedanput mi je usred koncerta pukao glas, mogao sam pjevati, ali na refrenima je izlazio samo zrak. Mogao sam prekinuti koncert, ali jedini način je bio reći publici što mi se događa. Pitao sam ih da mi pomognu odraditi dobar koncert. Pristali su na to, bilo je sve bolje i do kraja koncerta su mi energijom dali snagu da propjevam. Još uvijek imam tremu, čak napadaje panike. Ako si normalna osoba, ne misliš da si najbolji, a odjednom deset tisuća ljudi gleda u tebe, kao ogromna crna rupa koja me usisava. Ali, toliko brzo dođem k sebi kad koncert krene i dovedem se u stanje kontroliranja koncerta."
'Iza nas glazbenika ostat će samo pjesme'
Kći mu je diplomirala političke znanosti, pa Massimo često razmišlja kakva budućnost čeka nju.
Naša djeca imaju budućnost, ali im se mi moramo maknuti. Kritiziramo ih što su stalno pognuti nad mobitelima, ali naša generacija je to napravila. Mi smo htjeli napredak i digitalizaciju, ali kad smo to dobili, a imajući sjećanja na jednu loptu u ulici, ostali smo iznenađeni. Danas lopte i tone igračaka ne služe ničemu. Davali smo djeci previše jer smo mislili da smo mi imali premalo. A imali smo taman. Povijest je niz krvavih sukoba, granice su iscrtavane krvavim sukobima, religije su ogrezle u krv. Jedva čekam da naša doktrina nestane i da naša djeca krenu stvarati bolja društva, ali bojim se da ništa ne učimo iz pogrešaka. Recimo Drugi svjetski rat, sud u Nürnbergu je bio zbog koncentracionih logora najviše. Danas imamo direktan prijenos zla, pretvaranja gradova u brisani prostor, i što činimo? Ništa. Jako sam žalostan zbog toga što mi je kći rekla prije tri mjeseca da idemo u svjetski sukob. Ja spavam dva sata, pa sam budan tri sata i tako cijelu noć, ne znam što je san u komadu. Iza nas glazbenika ostat će samo pjesme."
