Lepa Brena (58) bila je ikona bivše države, kako glazbena, tako i modna. Ona je imala, što bi se reklo, cijeli paket. Za njezinim su dugim nogama ludovali muškarci diljem regije, a ona se nije libila pokazivati svoje atribute u minijaturnim haljinama i scenskim kostimima.
Gledajući uspjeh koji je postizala, svi su mislili da živi lagodno i ima sve što poželi. No, početci su uvijek teški, barem u ono vrijeme, a Brena je sada iskreno progovorila o svojemu životu, ranoj mladosti te glazbenim usponim i padovima. Za mnoge najveća zvijezda ovih prostora 14. prosinca održat će veliki koncert u zagrebačkoj Areni, a novinari portala 24 sata posjeli su je i postavili joj pitanja koja zanimaju sve njezine poklonike.
Prvi i posljednji put da je imala tremu
Prisjećajući se djetinjstva, Lepa Brena otkrila je kako je kao djevojčica bila vrlo nestašna. "Do 20. godine bila sam ratoborna djevojčica. Možda je bilo bolje da sam bila muško. Bila sam jako nestašna. Dječaci bi me štipkali, a ja ih premlatila jer sam bila najveća i jača od njih. U petom osnovne bila sam kod profesorice glazbenog Radmile Čaić, uvijek u zadnjem redu jer sam bila najviša. Tamo smo se štipkali, smijali i u jednom trenutku završila sam u kazni. Zaprijetila mi je da ću kao solistica pjevati na natjecanju Mladih graditelja", ispričala je za 24 sata.
Tako je i bilo, od toga trenutka službeno je započela Brenina solo karijera pa se prisjetila kako je izgledao njezin prvi nastup. "Za to natjecanje mama mi je sašila koraljno narančastu haljinu, kupili su mi nove dokoljenice i cipele. Još pamtim tu sreću. Nema ničega na svijetu, kao taj osjećaj veselja kad su ti onda kupili neki novi komad odjeće. Priželjkujem da ga ponovo osjetim, da mi se vrati. Danas je to navika, nema sreće i zadovoljstva", rekla je Brena pa nastavila:
"Kad sam izašla na pozornicu, nije mi bilo svejedno. Ruke sam držala na leđima jer mi je znoj curio s oba dlana. Mislila sam ‘počet će kapati pa će se ljudi zamisliti odakle ta voda ide’. Onda sam stavila ruke uz bokove, ma zapravo nisam znala kamo ću s njima. Srce mi je lupalo, mislila sam da šeta po cijelom tijelu, da mijenja položaj, da mi je malo u grlu, pa onda otišlo u glavu, pa stalo u grudima, trbuhu. Bila je to moja prva i posljednja trema u životu. Kad sam počela pjevati, nakon 10, 20 sekundi dobila sam snažan aplauz i on je razbio sve moje strahove. Shvatila sam da je pjevanje sastavni dio mene, tim više što sam na tom natjecanju osvojila prvo mjesto za svoju školu. Molila sam Boga da me zovu i sljedeće godine", otkrila je.
Talent za glazbu Brena je, kako kaže, naslijedila od majke i bake, "koja je bila samouka i jako je voljela glazbu. Deda je otišao u Beč i kupio joj je harmoniku i ploče s gramofonom i ona je počela pjevati", ispričala je ultimativna megazvijezda Jugoslavije.
Proročanstvo u koje nije vjerovala, ali se ostvarilo
Brena je počela zarađivati već s ranih 16 godina, ali je, pored pjevačke karijere u usponu, uspijevala biti i najbolja učenica u školi, ali i uspješna sportašica. Kako je sve to stizala? "Moji roditelji, Ifeta i Abid, omogućili su nam skromno i bezbrižno djetinjstvo. Ni sestra Faketa ni brat Faruk od silnih obveza nismo imali vremena besposličariti po ulici. Imali smo prijatelje, naravno, i dovoljno vremena za njih, ali nikad za onu lošu stranu. Nikad nisam pušila, opijala, probala drogu. Čak i u vrijeme mojih najvećih uspjeha rijetko sam izlazila. To nam je od djetinjstva usađeno. Igrala sam i košarku, trenirala sam u brčanskom klubu ‘Interplet’, a trener, inače profesor tjelesnog odgoja dao mi je nadimak Brena jer mu je valjda bilo nespretno vikati po dvorani Fahreta."
Još kao djevojčica bila je vrlo karizmatična te joj je jedan čovjek rekao da će biti slavnija i od samoga Tita. "Sjedili smo i doručkovali kod susjede u dvorištu. Sjećam se da je netko upravo bio donio kavu kad je naišao jedan stari gospodin i tražio čašu vode. Brzo sam ustala da mu pomognem, dala sam mu čašu vode i stolicu da sjedne, pa onda i moju kavu. Ponudila sam mu da pojede nešto i on je započeo priču. Tad sam bila u sedmom osnovne. Obraćao se mojoj mami i rekao: ‘Pretpostavljam da je to vaša kćer. Kao što je poznat Tito, tako će biti poznata i ona.’"
"Pomislila sam da nitko ne može biti poznat kao Tito, da govori gluposti, a izgleda da je, osim što je bio prorok i vidovit, očito mogao i čitati misli. Tad se okrenuo prema meni rekao ‘Nisam lud, znam što misliš. Bit ćeš jako uspješna žena’. U šali sam ga upitala hoću li imati novca kao i Tito, hoću li biti bogata, a on je filozofski rekao ‘Putovat ćeš dokle ti pogled dopire, imat ćeš puno novca, koliko rukama možeš zgrnuti u naručje’. Rekao je još da se mama ne treba brinuti za moju budućnost, jer ću ja brinuti o svima njima", prepričala je Brena ovo nevjerojatno iskustvo.
Premda priznaje kako tada u to nije vjerovala, znala je da će kad-tad nešto postići u životu. "Već tad sam bila realna i racionalna. Mislila sam da nitko ne može biti uspješan bez pomoći uglednih i bogatih roditelja. Mi doma nismo bili bogati i moji mi nisu mogli pomoći. Bila sam svjesna da nisam nešto posebno lijepa, da ne posjedujem poseban talent, ali znala sam već tad da ću napraviti nešto, da ću biti vrlo neovisna jer sam naprosto takva rođena. Prorok nam je pričao da odlazi na mjesto gdje je bio Sremski front, da boluje od dijabetesa ali i naglasio da mu mozak dobro radi. Dodao je da će se moj uspjeh brzo dogoditi i zamolio me da svaki put kad ga se sjetim zapalim svijeću za njega. I otišao je. Kad god ga se sjetim, zapalim mu svijeću. Činim to i danas."
I ona je iskusila težak studentski život
Lepa Brena je nakon škole upisala studij turizma, iako to nije bio njezin prvi izbor. "Htjela sam studirati medicinu ali naša financijska obiteljska sredstva to nisu dopuštala. Studirala sam šest mjeseci i prvi put osjetila što znači biti gladan, kao student spavati u maloj hladnoj sobici. Prvi put sam bila bez prijatelja. Tad sam shvatila što znači moja obitelj, moj grad, moje društvo… koliko sam s njima uživala. Kao studentica sam živjela neuredno, nisam imala novca za sva tri obroka. Ono malo novca što su mi moji poslali sam štedjela da s kolegama mogu ići na ekskurzije."
"Sve što sam imala za hranu stavljala sam na stranu. Jela sam kruh, jogurt, paštete. Kad sam se zaželjela slatkog, pošećerila sam taj jogurt, kad sam htjela slano, malo ga posolila. Tako je to trajalo šest mjeseci. Onda sam shvatila da tako ne mogu živjeti, da je to pasji život i odlučila sam početi raditi. Mama se jako bojala za svoje žensko dijete, upozoravala me da pazim gdje idem, još više s kime se družim. To sam, dakle, naučila. Rekla sam joj da ću početi pjevati. Kod nas troje djece je bilo logično da se s 19, 20 godina osvijestiš, da ne želiš uzimati novac od roditelja. Željela sam i ja kupiti si šminku, odjeću, a da ne moram stalno tražiti od roditelja. Jedan dan, tužna, vratila sam se u Brčko, srela Slatki greh koji se tad zvao Lira i otpjevala s njima nekoliko pjesama. Dva mjeseca kasnije su mi se javili i tražili da pjevam s njima", prisjetila se svojih početaka.
Njezina je obitelj bila patrijarhalna te se otac u početku nije slagao s kćerinim pozivom. "I brat i sestra su pjevali, ali roditelji su bili uvjereni da čovjek može živjeti i raditi, biti neovisan u životu samo ako završi fakultet. Njemu je neovisnost značila dobiti posao kao fakultetski obrazovan čovjek. Kad se pojavio Saša Popović, bojala sam se kako će to izgledati, što će moji reći, jer ako mi ne daju blagoslov neću otići s mirom u srcu. Saša je došao i pitao da radim s njima. Tata je pio šljivovicu, još mi je pred očima taj štamplić, pušio je Filter 57. Gledala sam ga kako duboko uvlači dim, Saša je pričao, a on ga nije gledao s odobravanjem."
"Saša mu je obećavao da će me čuvati i paziti, tata je povukao dim i mi smo čekali. I onda se tata obratio meni i rekao ‘Što ti stvarno želiš biti kafanska pjevačica?’. ‘Ne, želim zaraditi novac da mogu plaćati fakultet’, rekla sam mu. I tad sam stvarno u to vjerovala. Te 1981. bila je velika kriza, tata je izdržavao obitelj, mama je radila kao profesionalna krojačica, ali djece i novca nikad dosta. Školovati dvoje djece, brata u Tuzli i sestru na Višoj trgovačkoj je bio egzistencijalni problem. Tata je rekao da se ne slaže s time ali da će razmisliti. Naglasio je kako želi da studiram. Navalila sam da ni ja ne želim ostaviti fakultet nego pjevati s Lirom i zaraditi sama za sebe", rekla je Brena za 24 sata.
Ukrali joj kostime koje joj je šivala majka
Nasreću, uspjela je uvjeriti oca da će sve biti u redu. "Nakon tog prvog razgovora sve je ostalo nedorečeno i shvatila sam da tata Sašu nije shvatio ozbiljno. Nastavila sam ga uvjeravati, dala sam mu riječ da ću studirati izvanredno i pjevati, a tata je rekao „Tebi vjerujem, ali ne vjerujem onom malom koji izgleda kao Kvisko“. Okrenuli smo tad sve to na šalu i rekla sam mu da je taj Kvisko ozbiljan, ambiciozan čovjek kojemu vjerujem. Dodala sam da mi moraju dati priliku da probam, a oni neka dođu vidjeti. Tata se tu slomio i pustio me. Brzo sam se spakirala ali sigurno ne bih otišla da me roditelji nisu pustili", priznala je.
Njezina joj je majka šivala prve kostime i bila joj velika podrška na počecima karijere. "Moja majka Ifeta je bila prelijepa i njegovana žena. Četiri žene su oblikovale moju životnu estetiku. Mamu sam uvijek vidjela lijepu, dotjeranu, njegovanu, nasmijanu. Bila mi je životni uzor. Druga žena je moja prva učiteljica Ljubimka Jovanović koja me je jako voljela i davala mi podršku. Još pamtim njezin lijep ten, frizuru, nokte, kostime. Imati prvu učiteljicu koju volite i koja vas voli je veoma važno za svakog đaka prvaka. I moja profesorica engleskog, Natalija, bila je izvanserijski lijepa žena. I naravno, tu je draga Radmila koja me lansirala iz zadnjeg reda zbora u soliste. Jako važne žene", rekla je Brena.
Otkrila je i kako je tada imala 84 kilograma. "Bila sam prekrupna, prejaka i sama odlučila da moram smršavjeti. Nikad mi netko nije rekao da sam debela, ali shvatila sam da me ima. Pa sam svaki put kad bih slobodnim ponedjeljkom dolazila mami, nosila skice kostima. Mama je tad rekla nešto što me prati cijeli život ‘Centimetri otkrivenih bedara ne pokazuju seksualnost. Vulgarnost je izraz jedne žene, ali ti to nemaš u sebi pa možeš nositi i ovaj kostim’. Uvijek bi me ozbiljno pogledala sprijeda i straga i ponavljala ‘Ti to možeš nositi jer ti lijepo stoji i znaš kako se to nosi’. Tako sam s blagoslovom roditelja išla na nastupe u tim svojim krpicama, haljinicama s resicama koje su postale simbol jednog vremena", kazala je.
Sve te prelijepe kostime Brena je pažljivo čuvala, sve do jednog nemilog događaja kada je ostala bez svih uspomena. "Dugo godina sam ih sve uredno skladištila kod mame u Brčkom i onda je netko provalio u stan pa više nemam nijedan jedini kostim iz osamdesetih. Garderobu koju više ne nosim, uglavnom darujem, jer da čuvam sve što sam ikad odjenula za scenu trebalo bi mi milijun kvadrata", zaključila je Lepa Brena za 24 sata.
